Požutjele fotografije čuvaju uspomene, Štefica Galić

Listam slike potamnjele od godina u ovu gluhu jesenju noć. Gledam draga lica, osmijehe i oči pune dobrote. Gotovo niko od njih više nije među nama. Otišli su jedan za drugim. Bez njih su opustjele naše kuće, naši bivši gradovi. A nije bilo tako davno kad smo mislili da je pred nama još mnogo, mnogo puteva. S ljubavlju se zaustavljam na tom vremenu, zajedničkim druženjima, radu, šalama, planovima…I mislim sad ćemo se svi vratiti kući – samo gdje nam je kuća? Od suza je ne vidim ili je više nema?

Javili su mi umro je Ibrahim Mesihović. Ibro – Mačak, zvali su ga tako prijatelji. Godinu dana nakon Omerovog odlaska. Dvije sestre su im umrle odavno, a brat Suad još živi u Sarajevu sa familijom.
Mačak je vozio Fiću kad sam došla u Ljubuški. Hodao je gordo, bujne kose i brkova, visok i snažan. Uvijek nasmijan. Radio je u Famosu, a poslije posla obučavao bi vožnju.

I meni je bio instruktor vožnje. U poodmakloj trudnoći, jedva sam ulazila u auto. Nekad bi gledala kako dolazi njegov Fićo a nigdje vozača. On bi sjedio na suvozačevom mjestu i upravljao jednom rukom volanom, naravno imao je duple komande. To bi me uvijek nasmijalo. Parkiranje mi nije bilo jača strana pa sam za polaganje obilježila crticama u autu da znam kad trebam stati. Kad je došao red na poligon, bio je tada na Kravicama, vozač koji je polagao u tom trenu na Mačkovom autu izašao je noseći mjenjač u ruci. Slomio ga je. Dok se on vratio s popravljenim mjenjačem ja sam već bila gotova. Morala sam polagati s Pajinim autom i naravno nigdje mojih crta sa strane 🙂 jedva sam se uparkirala. Pa što nisi čekala da se vratim, galamio je. Šta ću kad su mi iz komisije rekli uđi u drugo auto i polaži, njima se žurilo.

Često bi se okupljali kod nas ili negdje drugdje igrajući remija. Ja nisam znala igrati ali sam bila tu i pisala bodove…Kasnije je Mačak otvorio u garaži prekoputa Fejzine kafane, svoju malu kafanu, često smo išli svi tamo uvečer. Jeli bi sira iz mijeha, slanine i saransaka. Pili vina. Smijali bi se i družili. Sjećam se da smo proslavljali Mačkov dobitak na lutriji kod njih kući na Gožulju. Došla je sva ekipa s kojima se družio. Pjevali i smijali se…

I tako sve do hiljadu puta proklete ‘93, progona cijele familije iz Ljubuškog, puta do nove domovine Norveške. Sa suprugom Eminom, kćerkom Suadom i sinom Sanelom. Odvojeni daljinom i novim olujama, čuli bi se ponekad telefonom. Ne znam da li je dolazio u Ljubuški zadnjih godina, nisam ga vidjela. Ni mi više nismo tamo. Sve se promijenilo, oko nas su strani ljudi, i tamo i ovamo. Nema više za nas puta u naš rodni grad, u staru domaju.
Nestaju životi i draga lica u nemilosrdnom vihoru događanja. Još su samo fotografije ostale – zaustavljeni trenuci našeg života, koji se završio prije smrti.

Štefica Galić

1906 Posjeta 2 Posjeta danas