Teufik Velagić-Tofa je rođen 28. januara 1925. u Blagaju od oca Mehmed-bega i majke Hajrije rođ. Muradbegović iz Višića kod Čapljine. U rodnom mjestu je završio mekteb i osnovnu školu. U Mostaru 1936. godine upisuje se u Realnu gimnaziju, nižu a potom u višu koju završava 1944. sa maturom. Poslije se upisuje na VIŠT “Višu Islamsku školu teologije” u Sarajevu da bi po mogućnosti izbjegao služenje u jugoslovenskoj armiji ali ipak je služio vojsku od aprila 1945 do aprila 1947. Potom se upisuje na Poljoprivredni fakultet u Zagrebu sa već davnom željom da postane agronom.
Zajedno sa Nedžibom Šaćirbegovićem i Tarikom Muftićem u Zagrebu je 1949. godine organizovao grupu ”Mladi Muslimani”. U aprilu iste godine vraćajući se sa Džume tog petka, biva sačekan ispred svog stana (mala studentska sobica) od strane dvojice oficira UDBA-e a, zatim proslijeđen u Sarajevo gdje će sa još dosta svojih istomišljenika iz „Mladih Muslimana“ , nekih, znanih, nekih neznanih biti isljeđivan i na kraju 25. juna 1949. osuđen na kaznu gubitka svih građanskih prava u trajanju od 4 godine, lišavanja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 15 godina, a na to sve mu je bila i zaplijenjena imovina. Odveden je na izdržavanje kazne u Stolac a kratko poslije toga u Zenicu. U Zenici je našao dosta svojih sapatnika koji su prolazili kroz zloglasnu staklaru, hladne samice i najgora radna mjesta u Željezari. Tamo je našao i naše velikane, između ostalih: Aliju Nametka, Rešada Kadića, Kasima Dobraču….
Poslije izdržane kazne nastavio je svoje prekinuto školovanje u Zagrebu. Priveo ga kraju i diplomirao 1961. godine. Jedan kratki period je radio na Sajmu knjiga u Zagrebu. Odlučnost da napusti Jugoslaviju Teufik je donio već u prvim zatvorskim danima i odabrao mariborsko pogranično područje na kojem će preći granicu. Naravno ilegalno. Kazao je. da onog momenta kada je sjeo u voz za Maribor, da mu se nešto ispred njega otvorilo široko i slobodno i da je bio ispunjen mirom i zadovoljstvom.
29. juna 1962. godine je prešao granicu, i odmah se prijavio austrijskoj graničnoj službi. Tada već 1962. godine se u davanju svojih podataka izjasnio kao Bošnjak što su naravno ovi i prihvatili na Tofino iznenađenje jer je on kako i sam kaže očekivao makar još jedno potpitanje. Bio je jedan od rijetkih bošnjačkih intelektualaca koji je bio duboko svjestan svoje nacionalne pripadnosti još tada. Nakon dolaska u Beč, prijavio se za azil i dobivanje austrijskog državljanstva. Kasnije je dobio i zaposlenje i radio je u Beču sve dok nije stekao pravo na penziju. Svoj kupljeni stan od zarađenog novca u 10. Bečkom okrugu, ostavio je u testamentu kao vakuf tj. trajno dobro na korištenje Mladim Muslimanima, sve dok bude postojala ta organizacija, a nakon toga ako bi se ista ugasila ili prestala sa svojim djelovanjem, da se njegov stan u Beču dadne na raspolaganje IZ muslimana u Austriji.
Aktivizam i borba koje su ga krasile tokom učešća u “Mladim Muslimanima” nastavljeni su i tokom njegovog boravka u emigraciji, kada je kao saradnik više listova otvoreno iznosio svoje stavove o položaju Bošnjaka. U tekstu “Sigurni temelji Jugoslavije” objavljenom u časopisu “Savremenik” u februaru 1967., pisao je o nacionalnim izazovima koji su pred Bošnjacima. Kao saradnik najznačajnijeg bošnjačkog lista u emigraciji, Bosanskih pogleda, tri godine prije objavljenog teksta u časopisu “Savremenik” pisao je o tome da pritisci koji dolaze od Srba i Hrvata konačno moraju prestati.
Imao je običaj reći: Da nije bilo organizacije “Mladih Muslimana”, ne bi bilo ni procesa 1949. godine, da nije bilo 1949. ne bi bilo ni sarajevskog procesa 1983., pa tako ne bi možda bilo ni Bosne devedesetih bar ovakve kakva je sad, a najvjerojatnije nikakve. U tom poznatom “Sarajevskom procesu” na suđenju je poznanstvo s Teufikom Velagićem korišteno kao posebna inkriminirajuća okolnost za optuženike.
Poznat je također i kao preteka u činjenju dobra za dobrobit Bošnjaka u Austriji. Mnogi će hadžiju Velagića pamtiti po njegovom danonoćnom zalaganju u pomoći izbjeglicama koji su bježali od ratne agresije na RBiH i koji su svoje utočište nalazili u Austriji. Također je bio jedan od prvih koji su osnovali Muslimansku Socijalnu službu u Beču 1992. god, koja je okupljala intelektualne Bošnjake i druge muslimane iz BiH u to vrijeme, a iz koje se je kasnije izrodio i prvi bošnjački džemat uopće u Evropi, nazvan po imenu slavnog Gazi Husrev bega. U registraciji ovog džemata koji je dobio ime Gazi Husrev- beg Beč, zapisano je da je hadžija Velagić bio jedan među prvima koji su bili realizatori toga.
Jedne prilike je upitan: zašto smo mi Bošnjaci tako slabi, haljkavi, nemarni, anacionalni, nesavjesni, pa često i nepovjerljivi i nepouzdani? Odgovorio je jednostavno, narodnim rječnikom: nemamo japije, slaba nam je građa, najvjernije i najsposobnije su nam ubijali ako ih nisu mogli pridobiti na svoju stranu. Intelektualce su uvijek uhodili a, zatim pod sumnjivim okolnostima lišavali života. Sami ini i anamo-oni su među nas sijali nepovjerenje, netrpeljivost, zajedljivost, mržnju itd, itd. I sada se teško rehabilitirati. Teško je to sve ispraviti.
Trebat će decenije za ozdravljenje.
Opsjednut svojom idejom, nacionalnim nabojem, željom za afirmacijom Bošnjaka a u nemogućnosti da bilo šta promijeni, i možda zbog težine i borbe kroz čitav život, nije zasnovao porodicu. Ove želje i njegov angažman za svjetliju budućnost Bošnjaka, prigušile su želju i potrebu za zasnivanjem porodice. Samim time da su mu režim i UDBA stale na put u cvijetu mladosti, osudili ga na zatvor u kojem je proveo mladost su možda isto tako bile presudne i uticale na to da ne zasnuje porodicu.
Umro je 19. novembra 2013. u Sarajevu a sahranjen 21. novembra u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.
vrelo: bosnjaci.net
Bosnjaci Hercegovine
952 Posjeta 1 Posjeta danas