U Ulmu, koji se nalazi negdje na pola puta između Štutgarta i Minhena, kratko sam boravio, ali sam svašta i čuo i vidio.Za to su se pobrinuli, ponajviše, naši prognanici s kojima sam se družio u ovom simpatičnom gradu. On pripada pokrajini Baden Virtenberg, a njegov mlađi brat Novi Ulm, pokrajini Bajer. Dijeli ih Dunav.
Naših je ljudi mnogo više u starom Ulmu. Najviše ih je iz Tuzle, Brčkog, Janje, Višegrada, Goražda, Doboja, Maglaja, Teslića, Tešnja…Ovdje su dobro primljeni. Žive u „svojim stanovima“,koje država plaća, dok su njihovi s druge strane rijeke, u bivšim američkim kasarnama.
Smatra se da ih je u oba grada oko 10 hiljada.I bar upola manje priča.Tužnih i potresenih.
Jednu takvu mi kazuje simpatični Redžo Šundo, tridesetogodišnjak, možda i malo stariji, konobar, rodom iz Međeđe, nastanjen (bio) u Goraždu.
…Radio sam tamo desetak godina u „Podrinju“. Sagradio lijepu kuću u Obarku. Ja,žena i sinčić. Lijepo se živjelo. I,onda k'o grom iz vedra neba sve ovo. Poćeraše mi majku i brata iz Međeđe. Đe će, pa u Goražde. Tamo su i sad.Majka mi je bila dva puta ranjena, brat jednom. Šta je sad s njima, sam Bog zna. Dugo nismo ovdje ništa čuli ni o njima, ni o puncu, punici i trojici šura koji su živili u Kopačima kod Goražda. To je porodica Živojević. Belaj,pa, eto.
Pojede se čovjek, a nema fajde. E, sad me ti možeš upitati kako se izvukosmo mi.Šta je bilo putem, je l'de?
Klimam glavom u znak odobravanja,a Redžo nastavlja:
Duga je to priča. Gotovo k'o ovo naše putešestvije od Goražda dovle. Inače, stigli smo 10. Jula 1992. godine. A,znaš li kad smo pošli? Vjerovao ili ne, 16. aprila. Putovali smo gotovo tri mjeseca.Najviše vremena otišlo je na relaciji Goražde- Čajniče-Pljevlja. Otiđi pa se vrati. Pa opet.
-Ko vraća?
-Ko? Četnici. Ko bi drugi. U početku su se i pretvarali, k'o biva, nisu oni ti, a onda otvoreno ti kažu „marš nazad, dok ti je glava na ramenu“.
-A, ipak ste izašli?
-Pa,vidiš da jesam. Na jedvite jade. Ali, fala Bogu, sve troje živi i zdravi.
Priča mi, onda, Redžo da se dobro smjestio s porodicom u dvosobnom stanu, na finom mjestu, pa će:
-Lijepo se živi, ali skromno, brate.Nema probiranja. Nego, jedi šta ima. Nas četvero dobivamo mjesečno 1200 maraka, a valja nešto odvojiti i za one dole.
-Vas četvero?
-Pa, rekoh li ti? Ovdje mi se rodio i drugi sin, 14. Novembra 1993.
-E, pa,Boga mi, ne reče.
-Jes’,jes’, mašallah, da ga vidiš, momak i po.
Nisam ni stigao da ga upitam kad prije, a Redžo će:
-Ma, rodilo se ovdje puno naše djece, „po kratkom postupku“, samo ja sam ti jedini pravo najeb'o zbog ovog maksuma.
-Što?
-Mor'o sam svoju rođenu ženu ponovo oženiti, pa da malog upišu u knjige, da ga država prizna.Eh, u onoj gunguli i frci zaboravio ponijeti sva dokumenta, pa i vjenčani list. I kad sam htjeo prijaviti malog u opštinu, jes’ đavola ćeš.Švabo traži vjenčani list. Džaba ubjeđivanje. Veli, ako nemaš, vjenčaj se, pa ćeš imati, i sve će biti u redu. I šta ću. Nađosmo nekako i kumove, ali sam strahov'o da ne zatraže i svatove. Otišlo bi ovo malo ušteđevine k'o od šale, kaže „mladoženja“ i kroz smijeh dodaje:
Oni bi naši, što po vazdan sjede na banhofu i „fataju zjale“ jedva dočekali da se ufate u kolo.A, nije mi do kola, ni do šta, vjeruj nastavi Redžo ozbiljnim glasom.
-Treba ovo djece nahraniti, obezbijediti im da stanu na svoje noge. Valja se dole vraćati.Nećemo, valjda, ovdje kosti ostavljati.Ja,vala neću ni po koju cijenu. Taman opet tri mjeseca putov0o k'o od kuće vamo.Fala Nijemcima, gdje čuli i ne čuli, dobri su prema nama, ali „svoja kućica-svoja slobodica“. Samo da je krenuti, pa taman na ledinu.
-E, da je…
Izvor:Enver Demirović:DOK SE BOSNA UZDIŽE;Sarajevo,ratne 1994.Mayo School Help.
Priredio: Kemal Mahić
Goražde
Ulm