Uspomene na drage, vrijedne majke, nene, sestre, posebno na drage osobe iz mahale Žabljak.
Još se malo dnevnog svjetla uvlačilo kroz prozor kamene kuće i selo se polahko utapalo u smiraj akšama. Petrolejka lampa se ne pali sve dok ne zavlada potpuni mrak. Na sećiji je sjedio čovjek sa pogledom zakačenim za prozorsko staklo. Gledao je prazno, dok je među prstima nestajala cigareta “Filter 57”.
Ko zna koja po redu?
– Đe su ti oči bile? Srdito upita žena dok se vrtila oko šporeta da joj ne pokipi kozije mlijeko u aluminijskoj šerpi. Tako se mlijeko kuha ili kako u selu kažu uzvari, da djeca piju za doručak. Često bi isto i večerala.
– Ne znam! Odgovori kratko pa umjesto uzdaha povuče dim cigarete da se osjeti kako filter gori. Sobu ispuni neugodan miris.
– U što si gled’o. Nastavlja žena puna straha kako će dalje ali i potrebe da progovori. Ne da joj se šutiti!
– Ako ne znam gdje su mi oči, kako ću znati u što sam gled’o. Ovo čovjek izgovori više ljut na sebe pa potonu u svoje dubine koje su ga često vukle k’o utopljenika. Nisu mnogo pomagale ni snažne ruke. To jedino što je imao u hrvanju sa dunjalukom kada mu se navali na pleća. Dvije novčanice od pet stotina dinara odnio iz kuće da plati učešće za put i struju. Tako odredio seoski odbornik po zadatku partije. One iste koja naredi da se napravi Jablaničko jezero a seljani pomjere iz plodne ravnice uz rijeku gore u brda odmah nakon onog tamo rata. Bile su to zadnje novčanice što su imali u kući. Još je sa tugom osjećao među prstima oštrinu papira novih novčanica štampanih na Topčideru. Mala trgovačka plata okraćala k’o haljinka tek da pokrije stid, nije mogla biti dovoljna za šestoro usta. Bavio se samo robom i nije radio s novcem. Bojao se grijeha! Dugo u noć ostao je nakon gašenja lampe, jer se poslije večere i spremanja kuće odmah gasila. Ostajala je upaljena na zidu samo kada bi neko bio na sijelu. Među prstima gorjela je cigareta za cigaretom kao mali svijetlavac koji prkosi mraku. Jutro je dočekao utrnuo sjedeći na sećiji. Izgubio je hiljadu dinara!
U zadimljenu sobu je ušla najstarija kćerka i na ocu zaustavila pogled. Na leđima je držao mrak od neprospavane noći. U prsima je čuvao mrvu svjetla. Kada navali bol u prsima samo bi desnom rukom protrljao lijevu stranu. Kćer tek curetak, stasala za nove dimije i cijeli kat. Svojim prstima sa krvavim jagodicama od oštre pređe i osnove, zaradila je prve novčanice. Gledala je u dva oka gdje se oslikavala sva slabost koju nije htio priznati.
– Uzmi babo!
Među krvavim jagodicama držala je dvije novčanice po pet stotina dinara. Sivoplave papirne novčanica a na njima sjedi izumitelj struje Nikola Tesla. Izgledale su nestvarno! Otac je samo pogleda. Danima je svaku slobodnu minutu udarala grebenom na tkalačkom stanu za ćilime. Ugovorio joj da tka ćilim Husi monteru što je kačio žice na stub da selo dobije struju. Huso obećao dobro platiti. Donio još obojene vunene pređe i osnovu za novi ćilim. I platio je! Došao sa hanumom. Nisu se mogli nagledati šarenila na ćilimu. Kao da su se baš tu zaustavile sve procvale goričke livade da mame pogled. Hanuma reče da će ga prostirati samo na Bajram, a Huso onako sretan naručio još jedan. Neka! Kada se bude njegova šćer spremala udati da ima za ruho.
Oči zamaglile kao da su im u krajevima stale dvije ugasle žiške iz šporeta, pa stisnu zjenice bolno. Okrenu pogled u prozor, opet onako prazno, bježeći da ne gleda ispruženu ruku sa krvavim jagodicama, između kojih su virile dvije novčanice od pet stotina dinara.
– Uzmi babo! Mogu ove moje dimije još. Od drugog ćilima ja ću kupiti nove ako Bog da. Samo da selo ne priča kako ti nisi dao. Odnesi odborniku! Hajde babo!
U ušima su mu odzvanjale riječi pomiješane sa ponosom na čestitu kćer i vlastitom krivnjom koja ga gušila zbog izgubljenih novčanica. Mrak je nosio već godinama na svojim plećima, možda čak od rođenja. Sada se osjećao stisnut kao u zavežljaju kada su ga kao tek rođenog nosili iz sela Duboka kod Stoca, a da majku nije zapamtio. Disao je ono što mora i nervozno gužvao kutiju od cigareta “filter 57” dok je u drugoj gorjela posljednja koju iz kutije izvadi. Odloži smotuljak u punu pepeljaru pa pruži ruku tek malo, kao dijete kada od nepoznatog poklon dobija.
Ustao je do banjice u dnu sobe pa uzeo bardak da abdesti. Kada je prolazio prstima kroz crnu, gustu kosu, kapi vode su zasijale kao rosa na prvim zrakama sunca. Savijao se slomljeno na jagnjećoj kožici što je uvijek visila na zidu kada nije vrijeme namaza. Onda podiže ruke i zaustavi ih onako drhtave visoko. Nešto je htio izgovoriti ali se usta zakovala suha od duhanskog dima. Duša je šaptala iskreno. Baš kako je i naučila sve one pređene godine pune trnja. Onda se zagledao u ćilim na kojem je utkana ruža puna krvi na zelenoj grani. Iako malo izblijedio jer ga je kćerka satkala davno, samo što je u školu bila krenula.
Okrenu se prema njoj pogledom iz kojeg su kapale najljepše dove. Sve one koje suha usta nisu mogla izgovoriti ali ih duša nosila visinama gore iza sedam nebesa. Baš tamo gdje bi nestajao mrak što su ga nosila njegova umorna leđa. Iskoraci na avliju pa požuri do odbornika da mu preda onih hiljadu dinara.
Na blijedom ćilimu u kući od kamena ponovo se rađalo proljeće. Neobičan cvrkut ispunio je malu sobu. U dnu sobe, na stanu naslonjenom na zid, prsti sa krvavim jagodicama provlačili su se kroz osnovu tek započetog ćilima da iza sebe ostave najljepšu šaru čestitosti…
Avlija.me, Said Šteta
https://www.avlija.me/proza/said-steta-cilim
