E MOJ SAŠA MAJSTORE

Inovator i majstor Sašenko – Saša Sadiković provodi penzionerske dane u Ljubuškom, na Stubama sa svojom dragom Jasnom. Dvoje djece Tadžudin – Tađa i Sanja, udata Ramić. Sanja je u Engleskoj, a došla je nevista Sanja da je običnije. Saša je sin r. Aziza i Enise, ima braću Zlatana i Vanju, sestre Senu i Jasenku.

Saša je učestvovao na brojnim susretima inovatora u BiH i u mnogim drugim državama širom svijeta i pobrao je mnoge nagrade za svoje patente. Jedan od njih je patent „Sigurnosna protivvirusna maska“ Inovatorstvom se bavi odavno. Dok sam radio s njim, 80 – godina, zanimao se za tehniku pored svog redovnog posla kao vodoinstalater. Naručivao je tehnički katalog iz Zagreba, koji je izlazio mjesečno, čini mi se. Tih godina je kao jedan od prvih u Hercegovini, ako ne i jedini, montirao u svojoj banji toalet cisternu –  vodokotlić koja se ugrađuje u zid, „nevidljiva“, samo wc šolja je vidljiva na zidu. Velika novina za to doba. Kao i mnoge druge stvari koje je uradio kao jedini u to doba.

Veliki poslovni projekt je bio dovođenje vode u Međugorje sa Studenčice, preko vrtača i gudura, u vrijeme procvata turizma u selu. Mještani su pomogli oko kopanja kanala za cijevi, miniranja, a Saša je izvodio tehničke radove, cijevi, filteri, pumpe itd. Poslije i povodom toga je dobio ekskluzivno pravo priključivanja privatnih kuća na novi vodovod. Mnoge kuće je opskrbio vodom i mnoge banje su napravljene tih godina i do dan danas, milioni metara cijevi je ugrađeno u infrastrukturu.

Jednom prilikom smo trebali priključiti veću cijev od dva cola za hotel u blizini crkve u Međugorju. Saša je pripremio neke ventile i t – komade da bi pokušao probušiti i priključiti cijev bez zatvaranja vode. Sve je dobro planirano ali…  Prilikom bušenja nismo uspjeli kako je planirano. Rupa je napravljena i voda je buknula od velikog pritiska , pojavio se vodoskok 10 m uvis.  Turisti su počeli slikati „fontanu“. Ja sam našao neki drveni sanduk, poklopio rupu i sjeo na njega dok je Saša odjurio da zatvori vodu. Poslije smo se dobro ismijali za tu zgodu. Posao odrađen na kraju.

Nakon nekoliko dana na istoj kući pojavila se fleka na zidu na balkonu. U zidu je bila ugrađena cijev sa vodom. Kada smo odštemali malter pokazala se mala rupica na jednom koljenu od tri frtalja, fabrička greška. Muka za mijenjati i veliki posao, treba sve rušiti. Ali majstor ima rješenje – čekić, dušlag i snažne ruke. Dva tri precizna udarca i problem je riješen. A ima mašala velike i vrijedne ruke.  Sjećam se jednog posla na velikoj građevini gdje smo radili protivpožarni sistem, ogromne cijevi od tri cola. Ja sam pokušavao narezivati navoj na cijevima. Ja se objesim na nareznicu ( sa mojih 60 tak kila), ma ni pomaka. Saša dođe i jednom rukom je okrene. Srećom nije takvih cijevi bilo puno.

Komentar, Armedin -Arman Kolašinac (Koka): “Taj navoj od 3 cola bili smo ti i ja. Hotel u Međugorju. Tad je mene Sašo poslao da oštemam ploču. Nakon sata ja oštemo ko rošu za kliker. Dođe Sašo: “Šta to radiš Koka? Vako se to radi.” Uze macolu 3 udarca otpadaju komadi ploče. Hahahaha. Kad se sjetim. Ja i ti navalili da navijemo navoj. Oba na cjevuri neće navoj ni gore ni dole. Cucaj. Dođe Sašo jedne ruke nareza.”

Sa Sašom je uvijek bilo zabavno raditi. Uvijek je izmišljao neke nove stvari i dešavale su se razne zgode i nezgode.

Kada smo radili na jednoj većoj vili – hotelu bilo nas je četvorica, Saša, Hasica, Toni i Mito. Hasica – Džango – Brus Li je uvijek bio veliki šeret i zajebant. A kad posao ne ide znao je opsovati svašta nešto što nikad do tad nisam čuo, npr. od tave držak ili marine piliće. Toni je morao da vrši veliku nuždu a nije bilo ćenife ni papira u blizini. Hasica, nalet ga ne bilo, predloži mu da uzme staklene vune za tu svrhu. Tako je i uradio. I kad je obavio potrebu i obrisao „đofku“ počele su muke, počeo je jaukati, svrbila ga sjedalica. Psovao je Hasici sve na kamaru. Na kraju ga Saša morao voditi doktoru.

U to vrijeme posla je bilo puno, nije se moglo stići na sve. Ljudi su zvali i dosađivali, svi bi htjeli da se posao završi što prije. Tako smo jednom samo svratili usput do Mališića na Tromeđi. Čovjek je bio uporan i reče: „ Ne dođeš li sutra nema para!“ I moralo se to odraditi i završiti pod hitno. Više puta sam ja ostajao na jednom poslu a Saša išao na drugo mjesto raditi. Ja bi štemao ručno betonsku deku za cijev 110, skoro vazdan.

Bio je svestran majstor, za sve, postavljao je i konstrukciju za solarne ćelije na krovovima. To se mnogo koristilo u Hercegovini, isplatno za hotele, vruća voda skoro cijelu godinu.

Saša nije bio puno voljan da objašnjava tehniku posla i sl. Kad bi ja nešto usput upitao odgovor bi bio : šuti i radi. A ja sam pomalo upijao gledajući i kontajući. Jasna je kasnije ponekad govorila da ga niko nije zezno ko Mito, ukrao mu zanat.

Mnogi radnici su se izmijenjali na poslu kod Saše, Hasica, Toni, rahmetli Faruk Zagić, Nermin, Arman, Veid i mnogi drugi. Saša je pošteno plaćao. Neki su bili vrijedniji i uporniji, drugi su brzo odustajali, trebalo je raditi a oni sanjali o brzoj lovi.

Sašina vožnja je posebna priča. Stojadin je preživio svašta, stotine kila alata i vožnje po makadamu. Majstor je uvijek šaltao iz druge brzine direkt u četvrtu i obrnuto, samo više gasa. Često bi po povratku kući, ako ima malo viška vremena skrenuo na nepoznate puteve, kaže – vamo nismo nikad bili. Tako bi na Tromeđi okrenuo preko Hamzića pa bi izbili u Gornjoj Vitini i sl. I više raznih destinacija i novih puteva. To ti je bilo – upoznaj Hercegovinu da bi je više volio. Jednom je ugledao nekog čovjeka da ribari ne nekom potoku. Stade uz put, reče da otvorim prozor i viknu: „Halo, nema tu ribe bola!“ i produži dalje, puče od smijeha.

Kada smo radili u gradu i blizini, doručak je bio kući kod Jasne. I Saša bi prelistao svježe novine usput. Jasna bi ponekad prigovarala u vezi nezavršene kuhinje. Saša bi trpio jedno vrijeme, pa reče smireno: „`Ta ti je bona Jasna?“ Ona bi i dalje nastavila, pa opet Saša: „Dobro je Jasna.“ Opet nastavak… I poslije nekog vremena bi Saša malo višim tonom viknuo: „Dosta“ i tad bi nastao tajac, to je bila granica. Saša je čekao na Hasicu koji je puno puta obećavao da će doći pa ne dođe. Trebalo je postaviti pločice u kuhinji. I jednog vikenda Saša sam postavi pločice, ali nije bio skroz zadovoljan. Gledao ih dva dana i treći dan uzme čekić i polupa ih, nisu potaman bile.

Jedan od većih poslova je bilo grijanje u općini u Ljubuškom, komplet, sa kotlovnicom i radijatorima, ca 1986 g. Taj sistem i dan danas funkcioniše.

Razvodili smo cijevi u čitavoj zgradi, tri etaže sa podrumom i nešto na tavanu Saša, Nermin Maksić – Makso i ja. Veliki posao, a moralo se raditi navečer i vikendom, kad nema uposlenika u kancelarijama. Bilo je to vrijeme teškog rada i zabave. Plamenko Mahić – Plamo bi poslije ručka dolazio da cirkuza s nama. Onda bi sa ulaznih vrata povikao: „Mitooooo“, orila se zgrada. Tako bi Saša mene dozivao kad se izgubim u zgradurini. Kad odem po elektrode u podrum pa se malo zadržim, a on i Nermo na tavanu. „Mitooooo!“ Ja kad se popenjem gore, rekoh: Gužva na elektrodama“ On me pogleda mrko pa reče:“ Mito šuti i ne prdi!“

Jedne večeri bušili smo plafon, pravili rupe za cijevi, stara gradnja, 60 cm između plafona, koristili borer od metra. Te večeri su zaposlenici u poreskoj upravi imali malu zakusku pred kraj radne godine. Šeret Saša reče – bušimo iznad njihove sobe. Ja sam ga pokušao odgovoriti, ali ne, on zabuši. I po đavlu otkači se borer i ljuljne dole kroz plafon i tresnu na pod. Koja je to buka i prašina bila, a ljudi sjede za stolom u manjoj prostoriji. I Saša nagovara mene da donesem borer. „Nema šanse!“, velim ja. I poslije kraće diskusije odoh ja dole, podvijem rep i pokucam: „Izvinjavam se, morali smo bušiti po redu, nismo znali da ste ovdje.“ I ponesem ja borčinu. Kad će ti jedna dama: „Dobar ti taj prajak“, na radost prisutnih. Ja pobjegoh.

Saša je renovirao porodičnu kuću u više navrata, više etapa. Stara kamena kuća je izrasla u komotnu vilu sa dovoljno prostora za više familija. A Jasna je to sve lijepo i ukusno namjestila i dekorisala. Vrijedna je domaćica uvijek bila i dočekivala svog džuvegiju sa domaćom sofrom, japreci, dolme, sarme, šakavci, jezik na kiselo, razne torte i kolači i sl. Ali nisu joj tulumbe bile kao kod jednog momka na Žabljaku.

Moj tetak r. Selman je živio u komšiluku i Saša ga je puno cijenio i poštivao i mnoga sijela su prodivanili zajedno. A i dan danas se lijepo pazi sa svima u komšiluku i sa mojom rodicom Fatimom.

Saša je imao svoja mišljenja i stavove za sve široko-svjetske teme i čvrsto je stajao iza njih. Tako ga Plamo jednom upita koristi li ikakav parfem. On ga mrko pogleda i reče:“Nisam mahnit i ne tuknem, to oni što im smrdi trag trebaju koristiti!“

 

Mito, šegrt

 

Linkovi za tekstove objavljene na sajtu „ljubusaci.com“:

https://94.130.237.80/plesk-site-preview/ljubusaci.com/https/94.130.237.80/2020/10/10/sasenko-sadikovic-nagraden-za-najbolji-strani-izum-u-turskoj/

https://94.130.237.80/plesk-site-preview/ljubusaci.com/https/94.130.237.80/2018/06/23/ljubusak-sasenko-sadikovic-odusevio-na-izlozbama-inovacija-u-poljskoj-i-ceskoj/

https://94.130.237.80/plesk-site-preview/ljubusaci.com/https/94.130.237.80/2016/07/31/otkrica-iz-ljubuskog/

Ispred stare kuće na Stubama. Sena je na grani bajama, Zlatan ispod nje, ova mala plava je Jesenka, ova žena iza je mama Enisa, a ovaj mali plavi Rafajlo – Rafo. Saša je ovaj što je digao ruku i natuko tatine cipele. Ovaj što se okrenuo je Dragan.

Miro Pandzic, Ferhat Omerhodzic, Kemal Mahić, Davor Tokic i Zlatan Sadiković (Sašin brat)

Štand BiH u Kuvajtu sa inovatorima i inovacijama. Postavljen je na udarnom mjestu kao i prošle godine. Tu smo predstavili našu zemlju. Svake godine imamo besplatan štand, smještaj, boravak i putne troškove za 4 inovatora i vodiča prevodioca. (Saša)

Saša sa šeikom u Kuvajtu

Priznanje od gradonačelnika općine Ljubuški gosp. Nevenka Barbarića za počasnog gradanina našeg grada…

Kuća u novom izdanju, snijeg 2012 g.

Dedo i unuk Tarik tovare snijeg i voze u Split

Kahva razgovoruša sa svojom Jasnom

Kahva na Starom

Panorama Ljubuškog u snijegu, 2012, foto Saša

Takale zatrpane snijegom, foto Saša

Saša ulovio jastreba

Kuća Muminagića iznad Takala, Sanja reče – zaštitni znak Žabljaka, foto Saša

Saša na tv kod Dejane

5065 Posjeta 2 Posjeta danas