Srednji vijek, osmansko, austrougarsko doba
U pisanim, zvaničnim izvorima Ljubuški se spominje 19. Februara 1444. godine kao utvrda pod naslovom Labussa. Nije potpuno istraženo da je utvrda imala svoje podgrađe i crkvu…Pretpostavlja se da bi to moglo biti sačuvana kamena nadgrobna ploča koja bi mogla biti postavljena uz samu crkvu.
Tokom srednjeg vijeka u Ljubuškom se najčešće spominje ime bosanskog srednjovjekovnog velikaša i osnivača Hercegovine,hercega Stjepana Kosače.Kosače su bili poznati kao vjerni sljedbenici i čuvari Crkve bosanske, bogumilske. Herceg Stjepan je na vrhu brda Buturovice krajem 14. i početkom 15. stoljeća podigao svoju utvrdu iznad Ljubuškog.
Osim hercega Stjepana Kosače i njegovih sinova sa kojima je on povremeno i ratovao, što je zapisano i u historigrafiji 1452. godine, za Ljubuški se tokom 14. i 15. stoljeća u vezi s njihovim aktivnostima vežu i imena drugih bosanskih velikaša: Radivojevića, Jurjevića i Vlatkovića, a krajem 14. stoljeća spominje se i ljubuško selo Veljaci, koje je bosanski kralj Stjepan Dabiša darovao svojoj kćerki Staniji.
U Ljubuškom su na 45 lokaliteta pronađeni brojni stećci, njih blizu 600, što je eminentno svjedočenje prisutnosti velikog broja sljedbenika Crkve bosanske,bogumilske.Najpoznatiji lokaliteti stećaka su u Studencima,Zvirovićima i Bijači.
Pod osmansku vlast Ljubuški pada u aprilu 1472. godine.Osvojio ga je hercegovački krajišnik Hamza-beg, nakon što je 19.septembra 1471. godine osvojio Počitelj.
Po osvajanju Ljubuškog Osmanlije su učvrstile i proširile gradsku utvrdu, unutar utvrde izgradili veliku cisternu za vodu, te kulu Hercegovu opasali čvrstim bedemima, a uz samu utvrdu podigli i džamiju…Tvrđava je imala stalnu posadu sve do 1835. godine,kada je Porta u Bosni i Hercegovini ukinula vojne kapetanije.Odmah po padu pod Osmanlije, 1472. godine Ljubuški je pripao Imotskom kadiluku.
Osmanski putopisac Evlija Čelebi, koji je u Ljubuškom boravio u februaru 1658. godine, kada i u Počitelju, bilježi da je Ljubuški tog vremena bio varoš-kasaba sa oko stotinu i devedeset kamenim pločama pokrivenih kuća.U kasabi su bile tri džamije, a uz svaku i mekteb(osnovna vjerska škola).U Ljubuškom je tada postojao i hamam(javno kupatilo), te han(svratište za putnike). Putopisac dodaje kako su Ljubuški u to vrijeme nazivali „Malim Solinom“.
Osamnaesto stoljeće je vrijeme čestih upada uskoka iz Dalmatinske zagore na prostore Ljubuškog, pa je život žitelja tog kraja u to vrijeme bio nesiguran.
Požarevačkim mirom iz 1718. godine Osmanlije gube Imotski, pa formiraju novi kadiluk pod nazivom „Bekejei Imotski“(„ Ostatak Imotskog“), čije sjedište postaje grad Ljubuški.
Austrougari su okupirajući Bosnu i Hercegovinu, u Ljubuški ušli ujutro, 2. Augusta 1878. godine…Odmah po okupaciji prišli su reformama uprave i školstva, dodjeljujući Ljubuškom status sreza, te ustanovivši u Ljubuškom sreski ured, sreski sud, stanicu sreske žandarmerije i kontrolnu stanicu sreske finansijske straže.
U okviru reforme školstva otvorena je opća osnovna škola, pravoslavna konfesionalna škola, pravoslavna crkva, katolička crkva, katolički župni ured, uz već postojeće tri džamije i tri mekteba u Ljubuškom…U Ljubuškom je djelovalo nekoliko čitaonica, Hrvatsko pjevačko društvo, Učiteljsko društvo, te nacionalna kulturna društva: „Gajret“, „Napredak“ i „Prosvjeta“.
Franjevački samostan Humac u Ljubuškom je osnovan 1884. godine,a u okviru ovog samostana i muzej sa bogatim muzejskim zbirkama koje svjedoče vrijeme i ljude u njemu.
Stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom,posebno uzgojem duhana, te vinove loze, pa je u Ljubuškom podignuta nova duhanara sa šest duhanskih magacina, te udareni temelji tehnološki dobro organiziranom vinarstvu.
Po prvom popisu stanovništva u Ljubuškom, provedenom 1789. godine,, u Ljubuškom je evidentirana 451 kuća sa 2.647 stanovnika.
Posljednjim popisom stanovništva i dobara iz 1910. godine,u Ljubuškom je popisano 775 kuća sa 3.949 stanovnika, od čega 2.818 muslimana, 816 katolika, 305 pravoslavaca, te 10 Jevreja.
Dvadeseto stoljeće Ljubuškog
Prvi svjetski rat pogodio je sve krajeve naše zemlje, ali posebno Hercegovinu, u okviru nje i Ljubuški.Tokom obje kraljevine vođene iz Beograda, gotovo u cijeloj Bosni i Hercegovini, osim Banja Luke i Trebinja, dešavala se stagnacija u razvoju, pa i recesija, nazadak, pa su glad i neimaština primorali brojne Ljubušake da se isele u prekookeanske zemlje.
U toku Drugog svjetskog rata Ljubuški je proveo u sastavu NDH(„Nezavisne države Hrvatske“).Na prostoru Ljubuškog, za narod, građane Ljubuškog, posebno Hrvate, ovaj rat nije ostavio posebno pogubne posljedice, s obzirom na tijesnu saradnju okupacionih fašistićkih snaga Njemačke i Italije, s jedne, te ustaša Ante Pavelića, s druge strane, i to u ambijentu NDH(„Nezavisna država Hrvatska“).
U okviru socijalističke Jugoslavije, između 1945 -1990.godine,koliko god se obnavljao prostor zapadne Hercegovine, valiki broj Ljubušaka posao je tražio u Zapadnoj Evropi, Njemačkoj,Austriji,skandinavskim zemljama.
Zahvaljujući povoljnijim političkim prilikama koje su nastupile šezdesetih godina, kao i kapitalu ljubuških iseljenika, te i onih na tzv. privremenom radu u inozemstvu, Ljubuški se oporavlja, otvaraju se novi privredni kapaciteti, što podstiče zapošljavanje ljudi u samom Ljubuškom i njegovoj okolici kao i razvoj komunalne infrastrukture, obrazovanja, kulture, sporta.
Sve međutim staje agresijom Beograda i bivše prosrpske JNA(„Jugoslavenske narodne armije“) na suverenu državu Bosnu i Hercegovinu,članicu svjetske Organizacije ujedinjenih nacija, od 22. Maja 1992. godine.
U Ljubuškom se 1992. godine ustrojava glavna komanda HOS-a(Hrvatskih obrambenih snaga) Hercegovine, u sastavu čijih formacija su bili brojni Ljubušaci, kao i u sastavu Četvrte brigade HVO (Hrvatskog vijeća obrane).“Stjepan Radić.
Zabilježeno je da je tokom odbrane od agresije, između 1992-1995. godine na brojnim bojištima Bosne i Hercegovine, te Republike Hrvatske, živote izgubilo preko pedeset Ljubušaka.
Obiljem prirodnog blaga i ljepota ukrašen je Ljubuški sa svojom okolinom, uz to i od Boga darovan vodom i vodnim resursima koji se očituju kroz nekoliko zanimljivih i prelijepih riječnih tokova, jako privlačnih za izletnički, sportski, ribolovni i rekreacijski turizam.
Rijeka Trebižat sa svojim slapom Kravice, najatraktivnija je turistička destinacija Ljubuškog, ali i jedna od veoma atraktivnih na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.Slap, vodopad u ambijentu prelijepe prirode, izazov je za posjetitelje, prebogat florom u sklopu koje su uz slap nekada bili brojni mlinovi i stupe za valjanje sukna.Uz sami slap rastu smokve, konopljike i topole.Visina slapa se kreće između 26 i 28 metara sa vodenim amfiteatrom podno slapa dugim 120 i širokim prosječno 80 metara.Preko sedronosnog sloja od dna do vrha slapa izrasli su trava, mahovina i lišajevi.
Trebižat je kao prirodni fenomen i prirodna rijetkost, zajedno sa slapom Kravica, pod zaštitom države.
Demografija-stanovništvo
Prema rezultatima popisa stanovništva, provedenog 2013. godine, na prostoru općine Ljubuški popisana su ukupno 28.184 stanovnika. U okviru tog broja nacionalno su participirali: Hrvati sa 27.271,ili 96,76%,Bošnjaci 707,ili 2,51%,Srbi sa 41,ili 0,14%, te ostali/nepoznato sa 165,ili 0,58%.
Po popisu provedenom 1991. godine, u općini Ljubuški je evidentirano ukupno 28.340 stanovnika, od čega Hrvata 26.127,ili 92,20%, Muslimana (Bošnjaka) 1.592 ili 5,62%, Jugoslavena 227, ili 0,8%, Srba 65, ili 0,23%, te ostalih 329, ili 1,16%.
Izvor:Irfan Ajanović: 77 GRADOVA Bosne i Hercegovine,Sarajevo 2016.
Priredio: Kemal Mahić
.
