Vojnici, i lisnate noći u lobanji
Nesanicu stružem kao u posudi
Tijela davno prigorjelu strast, i potmuli
Djevojački krici u mlado brijestovo lisje
Sahranjuju dan: i sve što je htjelo
Doći izbjeći nismo mogli, sve što je
Prošlo mimo nje nije ni moglo nas stići.
Po brdima klaptahu vuci
U kožama zguljenim s mjesečeva tijela.
U nemirnoj tački svijeta
Sabirahu se vječnost i mjene. I tvoje
Riječi kao lišće što pogledom ga
Spuštamo k zemlji.
Koga to ne bijaše u pjesmi o labudovu
znoju? Čije molitve cure iz otvorenih
rana? Čije duše ližu bolesno sufijsko vino.
U dimu Azrailovu sjedismo, ti
I ja. Na kapiji decembrov pas. U kući
mrtvi ključ, i zaklana brava, i dugi
stepenasti mrak.. Nevjesta iz ravnice
u brda je donijela nestvarne
ruke, i mi ju gledasmo duboki
i tihi, u šutnji dugoj već na Onom
Svijetu. Drveće biskaše kukce.
Mi čekasmo poziv da krenemo
niz strmen. Ali ostasmo i još smo tamo
gdje pogled se tvoj topio od žudnje
da s mojim se pogledom zgrli. Jer
bila si, kažu, najljepša akvarijska
smrt, u kojoj svaka sjenka pline
u topli roditeljkin mir i postaje
dušina ahiretska lađa.
Hadžem Hajdarević
Prijedlog Kemal Mahić
