Tako je govorio ALIJA ISAKOVIĆ

Povodom godišnjice smrti velikana bošnjačke književnosti Alije Isakovića otvorena je izložba:

Ideja bošnjaštva je bila jedna strastvena ideja koja nije uspjela u doba Austro-Ugarske. Bila je to Kalajeva želja da srpske i hrvatske pretenzije prema Bosni suzi, da sačuva taj duhovni korpus Bosne u cjelosti, Bosne zajedničke. Ideja, međutim, nije realizirana. Muslimani su ostali kao Bošnjaci, i što je zanimljivo uglavnom Hercegovci. Dakle, Mehmedbeg Kapetanović-Ljubušak, Bašagić… Imali su dugo godina list koji se zvao „Bošnjak“ i ta ideja bošnjaštva trajala je sve dok nije postepeno prevladalo muslimanstvo. Austrija je željela da ih imenuje kao muhamedance, pa su se naši stručnjaci pobunili i rekli da je taj termin potpuno neprikladan za muslimane, pa je ime Bošnjak zamijenjeno terminom Musliman i to je trajalo  negdje do 1918.g. Čak je poslije zabrane bosanskog jezika, 1907.g., što je učinila A-U vlast, ta ista vlast dozvolila tim Muslimanima da u svojim institucijama mogu da upotrebljavaju termin bosanski jezik do 1918.g., a onda je, jasno, Kraljevina SHS jedva dočekala takav jedan status ukidanja bosanskog jezika i bošnjačke nacije i nikome nije na pamet palo da bi se u tome vremenu moglo obnoviti bošnjaštvo, kao treća nacionalna kategorija.

U toku socijalističke Jugoslavije,pošto su Muslimani stvarno u toku rata pozivani u NOB kao i Srbi,očekivalo se da će taj termin poslije oslobođenja,nakon 45-te godine,da se produži.Međutim,nije.Kod izrade prvog Ustava,46-te,to veliko M spušteno je na malo.Dakle,ostalo je da su Muslimani neka vjerska skupina.Kad već govorimo o tome,treba spomenuti Mostarca Husagu Ćišića,koji je tražio od Savezne skupštine,kao poslanik,ne da nacionalno ime bude Musliman nego da bude Bošnjak,da se vrati to narodno ime.Pošto je bio usamljen,pošto je bio taj usmjereni jednopartijski sistem,naravno to nije moglo proći.Đilas,kao predsjednik komisije ga je zaustavio.On je otišao u mirovinu i time je okončan jedan svijetli primjer,jedan apsolutni dokaz da ta bošnjačka ideja nikada nije bila prekinuta,makar,eto,bila svedena na jedno ime,kakav je u to vrijeme bio Husaga.

Ja sam imao sličnih problema oko tog „Biserja“Ja sam tada rekao,da ako postoji tijelo jedno narodno,mora onda postojati i duša,i srećom,zahvaljujući,možda u velikoj mjeri tada Branku Mukuliću,to je presječeno i napadi na mene su zaustavljeni,i život je nastavio dalje,a onda je dio naših pisaca ušao u školske programe i postepeno je ta književnost stala na noge.Dobri studenti su počeli raditi diplomske,magistarske i ostale radove iz te književnosti i išlo je to nekim prirodnim tokom sve do danas.Doduše,usporeno,ali je išlo.Knjiga je tada objavljena u Zagrebu.Ja sam znao da u Sarajevu ne bi mogla biti objavljena,i tako smo izbjegli direktne konfrotacije.Ona bi onda zapravo bila otkrivena kao rukopis i ne bi se nikada pojavila.Moram odati priznanje tadašnjem direktoru „Stvarnosti“,jednom Hrvatu iz Dervente,jednom sjajnom čovjeku.Ja sam mu skrenuo pažnju na moguće posljedice.Tada se moglo stradati,jer ako se dva republička CK dogovore,i on tamo je mogao povući konsekvence.On je rekao:“Alija,mi to objavljujemo bez obzira na posljedice“.I tako je to bilo lijepo i krasno od njega.

 

(…)Postojao je,dakle,prijedlog da se prije ovoga rata napusti taj termin Musliman u nacionalnom smislu.Bio je jedan skup u Sarajevu o tome i,koliko znam,niko od stručnjaka nije negirao prijedlog da se ponovo vrati to ime,nego smo isticali realnost.Predstojali su neposredni prvi slobodni izbori i za pola godine bio je popis stanovništva i smatrali smo da je nemoguće u tako kratkomroku nacionalni korpus za jedan takav nagli obrat,i rekli smo da kad prođe to,onda možemo na miru razgovarati o vraćanju narodnog imena.Tad smo naveli primjer da su se u popisnoj kategoriji stanovništva u Vojvodini,Hrvati mogli pisati u tri kategorije-Hrvat,Bunjevac i Šokac i,naravno,onaj ko ne želi dobro tom narodu može onda da operira s tim podatkom kao povoljnim,jer svako od ponuđenih imena imalo je svoje pristalice.

Sigurno je da je to ime Hrvat,na taj način,umanjeno u jednom velikom procentu,koji je za taj nacionalni korpus nepovoljan.

(…)Moram priznati da ti muslimani sa malim m,dakle ti koji su u popisu 48.,53., i 61., koji su se tada iskazivali kao neopredjeljeni,uglavnom muslimani vjernici,oni jesu očuvali tu osnovnu nacionalnu masu,jer statistički podaci svjedoče da se poslije svakog popisa kategorija neopredjeljenih uvećavala i stoga se,možda,i uvidjelo da je to jedan apsurd koji se ne može dalje tjerati,pa je uvedena kategorija musliman sa velikim M,kao nacionalna.

Ja znam da sam nedavno prigovorio na jednom skupu,na kome se stalno govorilo „bosanski muslimani“:“Oprostite,ne radi se o bosanskim muslimanima.Nije ugrožena vjera,ugrožena je nacija,radi se o Bošnjacima,njihovoj zemlji,jer ako ostaje zemlja i ostaju Bošnjaci,koji jesu vjere koje jesu,onda je time sve riješeno,jer mi u javnosti nismo navikli da slušamo da se govori o problemu muslimana Palestine,nego se govori o Palestincima,dakle,govori se o narodu i njihovoj zemlji.“Onda su ljudi jednostavno počeli da prave prirodnu analogiju:ako je tamo problem Palestinaca,ovdje je onda problem Bošnjaka a ne muslimana.Ko može danas ugroziti vjeru u jednoj evropskoj demokratskoj zemlji?Ja pretpostavljam da je vrijeme ugrožavanja vjerskih sloboda prošlo i niko više neće doći u priliku da ode u zatvor,ukoliko ode u džamiju ili u crkvu.

(…)Vjere su,u našim okvirima,osnovica za kristaliziranje nacije.Na našim prostorima,podvlačim,neču da generaliziram.Iz pravoslavlja je proizašla srpska,iz katolicizma hrvatska,iz islama bošnjačka nacija.To je jedan prirodan proces.Prirodan što je osnovna duhovna potka religijska.Ali,šta zaboravljamo?Zaboravljamo da je nacija jedna mlada kategorija,posebno na našim prostorima.To je druga polovica 19.stoljeća.Tako mlada,dakle,da ne možemo potezati nacionalne kategorije,da idemo u daleku prošlost,da stoljećima idemo idemo u prošlost i govorimo o Srbima,Hrvatima,Bošnjacima.Pošto je,dakle religijska osnovica bila presudna,onda je sasvim svejedno šta je taj bio prije nego je primio islam.Postoji,je li,čitava nauka o prelasku na islam na ovim prostorima.Zna se da je postojala ta Crkva bosanska,ti bosanski krstjani,ta hereza,,koja je dolaskom ovih prostora pod osmansku vlast,postepeno nestala.Niko to stanovništvo nije iselio,nije protjerao,niti uništio.Ljudi su primali islam.Naravno,na islam su prelazili i drugi.Religijski odnosi nisu bili kakvi su danas.Uzmite da je i kasnije u toku Osmanskog carstva bilo velikih variranja u pogledu promjena vjera.Čak i organiziranih.Smišljenih.Naprimjer,osmanskoj vlasti je odgovaralo da katolici u trebinjskom kraju,u Popovu polju,dakle,budu pravoslavni,a oni su dotada bili katolici.Turska vlast ih je jednostavno poreskim sistemom privoljela da prime pravoslavlje.Zašto?Ona ima glavnog poglavara pravoslavne crkve kod sebe u Istambulu,i ona ga postavlja.Preko njega možeda utiče na odnos toga stanovništva prema vlasti,ako su katolici onda je to u suprotnom taboru.Kad su oni dominirali na tom prostoru,u Stonu,onda su stanovnici Stona prešli na pravoslavllje.Kad je Venecija zauzela obalu,kad se granica pomjerila,oni su se ponovo rekatolicizirali,i danas tamo nema pravoslavnih,ali ima pravoslavna crkva kao argument za takva religijska pomjeranja.Takvih pomjeranja ima i u nacionalnom smislu….

 

Izvor:Intervju s Alijom Isakovićem augusta 1995(Enes Ratkušić);Slovo Gorčina 24/2002.

Priredio:Kemal Mahić

 

2240 Posjeta 1 Posjeta danas