TANGO

Čapljinski Sportski centar bio je kultno mjesto našeg odrastanja. U čast otvaranja, 1973, organizovan je veliki turnir u malom fudbalu. Pobijedili su “Autsajderi” iz Tasovčića, praćeni frenetičnom podrškom navijača u sjevernom dijelu tribina. Turnir postaje tradicionalan, “Autsajderi” pobjeđuju i sljedeće godine i ulaze u legendu našeg kraja.

Deset godina poslije otvaranja Sportskog, naša ekipa “Tango”, nazvana po argentinskom plesu ljubavi, izlazi na turnirsku pozornicu. Nizali su se driblinzi, proigravanja, golovi, pobjede! Bili smo osvježenje izuzetno jakog turnira. Pamtim trzanje golmana “Oregona”. Brza kontra, Asim prodire po desnoj strani i dodaje mi loptu. Sam pred golmanom, očekuje se šut iz prve. Trzam, lopta ostaje ispod stopala. Golman se refleksno baca, vrhovima prstiju podižem loptu koja lagano ulazi u gol! Publika priređuje ovacije! Ispali smo na penale od vojske, osvojivši bronzanu medalju. Na turnirima je uvijek nastupalo nekoliko odličnih ekipa vojske. U Čapljini je bio garnizon JNA – auto jedinica. Ponekad je igrala čuvena ekipa “Mostarske kiše”. Danko Grgić- Lola i Zoran Savić – Levi priređivali su spektakl publici. Lola je imao savršenu tehniku, pregled igre, sjajna proigravanja, Levi driblao poput Šekularca. Istorija “Mostarskih kiša” počinje u Zagrebu 1979. Fudbalski dragulj Baka Slišković igrao je za ekipu “Kaj” na turniru “Kutija šibica 1978”. Iznenadio je prisutne izjavom: “Ima u Mostaru jedan “Lola”, koji je za sve nas profesor u haklu na male golove!” Trinaest Hercegovaca i po jedan Bosanac i Dalmatinac nadvisili su 255 ekipa, 1979. g. Za jednu ekipu igrali su braća Rajko i Željko Janjanin. Rajko je bio prefinjeni tehničar, pamtim njegove driblinge i golove u meču Zvezda-Barselona, 1982. Dijego Maradona na volšeban način lobuje Aleksandra Diku Stojanovića. Bljesak genija i ovacije cijelog stadiona!

U zenitu ljeta 1984, osvajamo čapljinski turnir! Zlatan, Duško, Diso, Asim, Milojko, Savo, Cefa, Lenka i ja igramo dopadljivo, osvajamo srca navijača. Moji drugovi su igrali za juniore i prvi tim našeg Borca, drugoligaša u doba Jugoslavije. Savladali smo u finalu “Žitomisliće”, golom najboljeg igrača “Tanga”, Duška Jovanovića. Sudija svira faul, najbliži sam lopti, dodajem Dušku. On prodire po lijevoj strani, jak, precizan šut, gol! Da li je sudija dao znak za izvođenje? Suparnici okružuju sudiju, oštri protesti. Dali smo gol “na buku” (dugo u), kako se žargonski govorilo. Na našoj trenerskoj klupi sjedio je Ismet Morić – Kuga. Bilo mi je drago vidjeti ga s nama, nekako je ulivao povjerenje i dodatnu sigurnost. U “Tangu su igrala” dva Ismetova sina: Asim i Adis, koga smo svi zvali Diso. Sjajan igrač, najbolji u našoj ekipi poslije Duška. Ismet je mijenjajući igrače izvodio iz igre sinove, češće nego što su oni očekivali. Vjerovatno u želji da mu se ne pripiše pristrasnost. Poslije jedne utakmice Asim i Diso su bili ogorčeni: ”Šta ti je jadan ne bio. Mi te iz šupanja stavili na klupu, a ti se uživio!”

 

“Tango”, na Neretvi, avgust 1984.

Bili smo sjajna ekipa! Neprestano se družili, šetali uoči utakmice po pješčanoj plaži u Tasovčićama. Uveče pravili đir po čapljinskoj rivi, slušajući muziku iz hotela “Mogorjelo”. Mimo Sentić i grupa “San” njegovali su lijep, mediteranski zvuk. Savo i Cefa bili su neobično duhoviti, imali su priču. Danas mi sedamdesete godine izgledaju idilično. Ali, sjećam se kratkog razgovora sa Savom i Čerkom, koji je jedne godine igrao za nas. Sjedili smo u “Galeriji”, omiljenom kafiću u Gornjoj čaršiji. “Dugo nisam bio u gradu…” Mislio sam nastaviti rečenicu, ali Savo odmah upada: ”Ništa nisi propustio!” Milojko je imao prilično uspjeha kod djevojaka, još u gimnazijskim danima. Bio sam već afirmisan šahista, ali ljubav prema fudbalu bila je vrlo jaka. Sjećam se povratka u grad poslije jednog dužeg turnira. “Kako je bilo”, pita me Asim? Čudno kako se urežu neke stvari, stajali smo tačno preko puta Šoline slastičarne. Počinjem naširoko objašnjavati. Asim me prekide: ”Ma jebo to, reci mi u kratkim crtama!” Asim je uvijek bio dobričina, pouzdan prijatelj. Pobjedu na turniru 84. proslavili smo u “Adi” kraj Neretve. Sutradan sam otputovao na šahovski turnir u Pragu i pobijedio ispred niza velemajstora! Vrijeme poleta, optimizma, radosti.

Sljedeće godine smo se pojačali sa dva strašna igrača. Kenta i Dadi bili su vedete Borca. Igrali smo u isto vrijeme na sportskom i na turniru u Višićima. Kao da sad gledam Kentu kako trči usred utakmice da bi stigao u Višiće. Vraćao sam se vozom iz Sarajeva, ali se iznenada dogodio duži zastoj u Jablanici. Jedva sam stigao na jednu utakmicu u Višćima. Žuti Malakos nam dade gol mojom krivicom. Poslije me simpatično kritikovao Zlatan (Teo). “Ja sam navikao da vodiš loptu, praviš varku kao da ćeš dodati i prodireš prema golu, a ne ovako!” Bili smo 2. na čapljinskom turniru 85. Ovdje bi priča o “Tangu” i  onom vremenu mogla da se privede kraju.

Ali, kao da sa neke daleke obale dopiru poznate riječi. Na sportskom su ponekad priređivane muzičke manifestacije. Gostovali pjevači narodne i zabavne muzike, najčešće zajedno nastupali. Išli smo i u susjedni grad, Metkoviće, da gledamo Minimaksa, Minju Subotu i muzičare. Bila je popularna njihova emisija “Od glave do pete”. Popularni voditelji gostovali su širom Jugoslavije. Koncerti u Mostaru održavani su na stradionu pod Bijelim brijegom. Mnogi se sjećaju kako je Bora Spužić-Kvaka, dirnut što ga mostarska publika toliko voli, legao na travu, pjevao i plakao. Jednom je u Čapljini nastupila Biljana Jevtić, izvodeći hit “Evo ti srce na dlanu”. Imala je lijepe, raskošne grudi. Pun sportski, lijepa atmosfera. Odjednom, jedan glas nadjačava snažno ozvučenje. Izvan sportskog, blizu ograde, stajao je čapljinski oriđinal Zoran, mnogo poznatiji po nadimku Jaran. Viknuo je najjače što može, oduševljen Biljanom: ”Alal ti oko sestro, đe čula il ne čula!” Razgaljujući smijeh u publici. Pamti se Jaranov gest kao autentični eho jednog vremena.

Tacno.net, Milan Draško

Zgrada opštine, kafana “Elita”, (plave boje), između njih se nazire pijaca. Nostalgično sjećanje.

722 Posjeta 1 Posjeta danas