Nena Emina, il’ nije znala na sat, il’ mu nije vjerovala. Ja sam rastom tamam nadilazio humski krš i mogao sam sam otrčati na brdašce iznad planinske kolibe da gledam u dolinu ispod planine i razaznajem kad se upale kandilji na munari džamije u Glavatičevu.
-Neno, neno, upalili su se – uzvikivao bih trčeći nazad u kolibu.
Zaticao bih je kraj ognjišta s čašom vode u ruci. Svaki put bi očekala koju minutu iza mog dozivanja da bude sigurna da je nastupilo iftarsko vrijeme. Posebno pri vedrim danima.
-Čini mi se da još sunca u havi ima- govorila bi da mene smiri jer sam se ljutio što bezveze trčim na kosu ako mi ne vjeruje da su kandilji upaljeni.
Dedo Ahmet, nije gledao ni u sat ni u kandilje. Gledao je u vrh Kipravice iznad kolibe i onda, kad ocjeni da je čas nastupio, proučio bi bismilu i ispio gutljaj vode.
Ta moja prva sjećanja u kojima sam razabirao ramazan i post bila su u vrijeme koševine na planini. Ustajali bi na sehur, a on, ako bi se taj dan kosilo negdje dalje, na Barama ili Janjini, nije više ni lijegao. Klanjao bi sabah i zaputio se na njivu. Dok dođe u to će se moći i kositi. Vraćao bi se po mraku, bijelih usana, upalih očiju, crnog lica.
-Polahko s vodom, Ahmete- govorila bi mu nena i nenametljivo mu primicala spremljenu zahiru, da okusi i šta krušno.
Onda se sjećam školskih ramazana. Postilo se u sebi, bez naglašavanja. Znao sam i uzet, ako me ko čim ponudi, pa polahko stavit u džep. Na jednom takmičenju iz fizike u sedmom razredu osnovne škole, koje pade uz ramazan, počastiše nas nakon testiraja Pepsijem. O, kako sma ja volio to piće koje nagoni suze na oči. Uzeše svi, uzeh i ja. I dok drugi pijuckaju ja ga krišom iza sebe sasipam u vazu s cvijećem. Nisam živio osjećaj da je vjera zabranjena, nisma nikad zbog nje doživio ni neku neprijatnost, no, nekako sma neprimjento iz kuće ponio da je to nešto što se ne govori okolo.
Onda su se desile neke stvari u našem društvu i odjednom se počelo pričati ko posti. Razabirao sma da je došla neka sloboda, a u džamiji su se uz ramazan pored deda, nena i žena pojavljivali i mlađi ljudi i momci. Nije se više tajilo, niti je više bilo popularno javno mrsiti. Moja nena koja je dešavanja oko sebe uglavnom komentarisala nečujno sebi u bradu, počela je da šapće glasnije.
-Nu, nu, kenjca Bajre, ne posti!
Onda mi izranja prvi sehur mene ko softe na ramazanskoj praksi u Omeragićima kod Višegrada. Prvi sehur u tuđoj kući daleko od svoje. Nisma znao šta jedem, zapamtio sam da ga domaćini zovu keške. Bio je to prelijep ramazanski doživljaj. Baš kao i naredni do početka agresije na našu domovinu.
Ratni sehuri i iftari na liniji na Prevlju bili su gluhi. I sjećanje na njih mješalo se sa rovovima i tranšejama. Suh hljeb, neukusne konzerve, ramazan u zemlji. Ipak sam za razliku od ostale vojske imao privilegiju da namaze klanjam kao imam u Glavičinama pa mi nije falilo ni sehurskog druženja s domaćinima, ni iftarskog hizmeta, ni postteravijskih sijela. Granate su nam znale biti popratni zvuk nekih iftara a jednom su nam i raskrile kuću dok smo klanjali jaciju i teraviju. Nismo prekidali. Doživio sam slične događaje dosta puta u ratu i pamtim samo jedno, nikad nismo prekidali. Neko bi čučnuo, neko i izašao, ali džemat je opstajao. Iz rata se sjećam i skroz male djece, rastom poput mene iz ovog mog sjećanja o trčanju na kosu da gledam kandilje, koja su postila. Znao sam ih se postidjeti. Ja nisma postio u njihovim godinama. Bilo je roditelja koji su se bojali za svoju djecu jer su bila premala ali nisu htjela da omrse. Ne bi ih budili na sehur da ih umole da jedu tokom dana a onda bi ta djeca nastavljala postiti bez sehura.
Nakon agresije iftari sve više poprimaju oblike svečanosti. Izlaze iz kuća i džamija u javni prostor. S tim seljenjem odlazi i čitava jedna emocija iftara. Postaju mi pomalo sterilni, odmaknuti od sadržaja posta koji je uvijek bio u znaku jendakosti sa porodicom, čeljadi, komšijama, rodbinom. Meni je ramazan tako sličan hadžu. Kao što hadžski ihrami ujednače vjernike svojom bjelinom, tako nas ramazanski dani ujednače postom. I kralj i sluga ublijede, usne se povuku u crtu, ćehra dobije onaj specifičan izraz postača. Tako i iftare gledam kroz propis kurbanskog mesa. Trećinu ostaviš za sebe i svoju porodicu, trećinu pozovemo komšije, rodbinu i prijatelje, a trećinu bi bilo lijepo rezervisati za siromašne. Njih urijetko iko zove.
Musafir uvijek donese bereket. Ti ramazanski musafiri za našim kućnim soframa su posebna blagodat. I nije sve u bogatstvu iftara, ono što je posebno u toj emociji jeste da taj veliki čin postačeve intime s Gospodarom dijelimo sa svojom braćom i sestrama u vjeri. Ne pokazujemo iftarom koliko imamo, nego koliko smo spremni to što imamo podijeliti s drugima. Nekad taj intimni čin skromnog iftara otvara više milosti i ljubavi nego iftar sa sedamanest jela. Jer, ne žeđamo mi danas toliko hranu i piće koliko naše duše i srca žeđaju ljubavi i zajedništva.
Novi Konjic