STOLAČKE AVLIJE

Sjenovite stolačke avlije, natkrivene pergolom od vinove loze, ponegdje sa žuborom vode koja se praćaka avlijskim kanalima na svom putu iz Bregave, s bijelo okrečenim zidovima, pravi su ugođaj za oko.
Avlija je svijet za sebe. Izolovana od svijeta i neraskidivo povezana s njim. Prostor zatvoren, a otvoren. Prostor tvrđavski, a parkovski.

Stolac je pun avlija. Ne znam ima li grada s toliko avlija. I Stolac je jedna velika avlija. Počevši od Begovine, niz Bregavu, do Podgrađe, lijevo i desno, naprijed i nazad, svuda su avlije.

Svako živi u svojoj kući, a, čudno, svako zahvaljujući avliji kontaktira s ostatkom svijeta. Jer, to je prostor koji ruši barijeru izdvajanja čovjeka: na avliji se pije kahva s komšijom, na avliji se djeca igraju i upoznaju vanjski svijet, to je njihov prvi kontakt s njim, na avliji se mladići i djevojke upoznaju, iza avlijskih vrata se ljubav vodi, na avliji se svadbe dešavaju, iz avlije se prate purpurom obojeni sunčevi zalasci…

Za ljeta, na avliji se stanuje. Sabira, ručava, spava… Avlija postaje komforan stan sa svim blagodatima koje čovjek od kuće traži.Nije li današnji kulturni turista, željan avanture, obilaska svijeta i viđenja njegovih raznolikosti, savremeni nomad natovaren od glave do pete šatorima i svom mogućom i nemogućom kuhaćom opremom, pošao, ustvari, u potragu za avlijom?!

Emir Buzaljko, 1978.

Photo by Salih Sale Borozan

Stolaclook

100laclook

.

511 Posjeta 2 Posjeta danas