O Mostaru su toliki velikani a i amateri pisali, da je jednostavno iluzorno da se nešto novo i originalno može napisati.
Postoji nekoliko prepoznatljivih simbola po kojima se za Mostar zna u čitavom svijetu. Na prvom mjestu je to Stara Ćuprija, Kujundžiluk, Neretva, zvizdan, pa onda sjajni ljudi i velikani čija imena je bolje ne spominjati, jer ako počnete onda ne možete završiti a da ne učinite nekome ogromnu nepravdu. Postoje i one svakodnevne, takoreći obične stvari i pojave koje su sticajem raznih okolnosti takođe postale simbol Mostara; da ne spominjem bašče, šadrvane,…… Tu svakako spadaju i širom svijeta prisutne voćke koje su samo u Mostaru uspjele da postanu i svojevrsni simbol grada: šipak i trešnje. O mostarskim trešnjama sam pisao na drugom mjestu a ovde pokušavam nešto da kažem o šipcima, naru, mogranju, granatama.
Šipak,(Punica granatum): vjerovatno su neki od vas znali da je po toj rajskoj voćki i čuvena Granada dobila ime. Mnogi Mostarci će se možda silno razočarati kada čuju da šipak nije autohtona hercegovačka voćka već da je čudesnim putem doputovala na ovaj ljuti hercegovački kamen prije mnogo vjekova. Još stari Grci su tu čarobnu voćku donijeli na Mediteran iz širokih prostranstava od Indije do Irana; da bi je onda umješni i okretni Mavari posadili po pustim poljima Španije i tako joj podarili prelijepu pokrajinu Granadu, kojoj je još Mario Lanza onako strastveno pjevao i zadao nerješiv zadatak velemajstoru Plasidu Domingu ali i sirotom Claudiu Villi.
Nažalost i jedna druga, neljudska, nehumana i ubitačna ljudska tvorevina je po šipku dobila ime a to je granata; pojam koji i sada ledi krv u žilama i izaziva gađenje, između ostalih i mnogim Mostarcima. Sada će mnogi jezikoslovci i jezikoznanci graknuti na mene i ubjeđivati me da to nije tačno; džaba vam trud istraživači porijekla jezika, mene ne možete ubjediti; ipak više volim da mislim da je granata nažalost dobila ime po šipku a ne obrnuto; pa makar ne bio u pravu.
Za hiljade akademskih slikara, velemajstora kičice, priučenih mazala, totalnih amatera, školaraca je bar jednom u životu i slikanje šipaka bilo izazov kome se ne može odoljeti; pa makar i kao obavezni školski zadatak na času likovnog. Naravno da su mnoge hiljade to sjajno napravile i ja im na tome zaista odajem priznanje. Ovde želim da kažem nešto o tome kako su se Mostarski slikari, školovani i neškolovani, odnosili prema ovom simbolu grada.
Prizivam svoja sjećanja na dane kada sam na moje veliko zadovoljstvo imao prilike da neke od velikih mostarskih slikara vidim i sretnem uživo. Gledao sam šipke koje je ne baš često Meha Sefić slikao, vidio sam i one koje je Mustafa Ico Voljevica radio kada bi ostao bez para, uživao u gustim i pastuoznim namazima kasno ljetnjih i jesenjih tonova tako prisutnih na uljima Juse Nikšića, cijenio akademizam Salke Peze. Svi su oni bili majstori ali ipak me je zaista oduševio jedan uzgredni akvarel Vlade Puljića na kome je pored korpe sa smokvama naslikan i samo jedan raspukli šipak. Moram iznijeti i svoj, možda bogohulni utisak da su neki anonimni lokalni slikari, pa čak i pokojni Ekra Handžić, dosta puta bolje dočaravali šipke neko akademski slikari, uključivši i nedodirljivog Gvozdenovića i iskusnog akvarelistu Karla Afan de Riveru.
Po mom skromnom mišljenju osnovni je izazov kako izabrati pravu crvenu boju za slikanje zrelog šipka. Mnogi će reći da tu i nema mnogo mudrosti: počev od svijetlocrvene, odnosno kadmijum crvene pa preko baznog alizarina do tamnog; zatim skarletno crvene, karmin crvene pa sve do purpurno-tamne; sve vam je tu pa izvolite. Da, ali prezreli nar je ipak neka druga crvena, možda neka između ali svakako teško dokučiva i u tome se upravo prepoznaju majstori. Možda niste znali da je nijansa CRVENE BOJE DOBRO ZRELOG ŠIPKA NAJBLIŽA BOJI SVEŽE KRVI IZ TEK OTVORENE RANE; a podjednako teško se i mrlje otklanjaju; morbidno zar ne?
Kada sam prije desetak godina slikao onu lijepu damu koja vam nudi korpu punu šipaka, amaterski sam probao da njenom stidljivom osmehu dodam i nešto što bi ga činilo zagonetnim; poenta nije bila u tome kako kvalitetno naslikati šipke nego kako pogoditi izraz lica ove tek osunčane devojke koja vrlo dobro zna da vam nudi Danajske darove. Ko god se (a ko nije ) u mladosti prejeo šipaka zna vrlo dobro šta ga je potom zadesilo, bez obzira na sva ljekovita svojstva ovog voća, koje je još Prorok Muhamed smatrao rajskim.
Mostarski liskaluci, Miodrag Milićević
.
PRILOG: watercolor slika Miodrag Milićević