AJŠA I ZVONKO VRANKIĆ

„Majka je božanstvo kuće,

Otac je bogatstvo kuće.“

(Indijska mudrost)

 

Nakon Ajšine smrti nismo bili u mogućnosti emitirati prigodne fotografije na našoj web stranici.

To činimo mjesec dana nakon posljednjeg oproštaja sa Ajšom Vrankić,rođenoj Sadiković.

U  međuvremenu je profesor Zvonko zbrinut u dom, pa u bolnicu Mostar, nakon moždanog udara i u toku dana će biti prebačen u hospicij Ljubuški. Sama riječ hospicij izaziva neugodna iskustva kod Mirele i Dubravke (kćerke), koje brinu o svome ocu.

Zvonke je bio suprug, otac i profesor. Bili su to i drugi, ali nisu bili kao profesor Zvonko.

Kao profesor je bio ljudska veličina koja je krasila njegov lik dobrotom, ponosom i radošću.

Svojim temperamentom i plemenitošću je „osvajao“ srca učenika, onih koji su htjeli da ostvare „svoj put“.

Njegovo znanje iz biologije je bilo fascinantno i on ga je prenosio učenicima ostvarujući znanstvene reforme i prije nego su razni ministri obrazovanja došli do pojma „očiglednosti  nastavnog procesa“.Sve to je ostvarivao u kabinetu biologije u Gimnaziji Ljubuški, kakvog nije bilo u Bosni i Hercegovini 60-tih godina XX stoljeća.

Prof. Zvonko je bio profesinalac u svom zanimanju. Dolazio je u školu u 07 sati i kao profesor i kao direktor Gimnazije Ljubuški.To se ne susreće ni danas u različitim školama na nivou Bosne i Hercegovine.Nedostaje takvo ponašanje i radna disciplina u mnogim obrazovnim ustanovama.

Zvonke je bio zgodan, šarmantan i voljen u društvu. Znao je imitirati, pričati vesele zgode(viceve), zapjevati i zasvirati.Bio je veseljak za radne kolege, ali je u isto vrijeme tražio disciplinu, kako kod kolega tako i kod učenika.

Bio je primjer drugima a najviše svojoj Ajši, sa kojom je ostvario dugogodišnju ljubav koja je bila temelj njihovog sretnog braka. Njihova ljubav je prošla mnoge „scile i haribde“, zbog sredine u kojoj je nastala.Uvijek su bili za ljubav, toleranciju i mir, a protiv netrpeljivosti,mržnje i nemira. Njihov aksiom je bila – LJUBAV! Samo su u to vjerovali i tako se ponašali.

Razmišljajući o njihovom životu, kao da ponovo čitam Viljema Šekspira(1564-1616) – „Romeo i Julija“.Naravno, asocijacije na ovo monumentalno djelo je nemoguće izbjeći kada je u pitanju ljubav Ajše i Zvonke.Nema grane umjetnosti koja nije tematizirala Romea i Juliju(drama,film,kazalište, balet, muzika, poezija…)

To umjetnost čini i danas (tek je prošlo cca 500 godina) i otvara nam vidike da se širi LJUBAV i DOBRO kao imperativ civilizacije. Ajša i Zvonko su dali svoj „udio“ takvoj koncepciji razvoja budućeg društva i tako ih mi doživljavamo.

 

Kemal Mahić

.

 

 

2379 Posjeta 1 Posjeta danas