Svi naši zidovi koje smo izgradili, srušili i preskočili

U ovome mjesecu ramazanu posebno se sjećamo naših dragih, koji su voljom Uzvišenog Gospodara preselili na Bolji svijet. Knjige jesu sredstvo da se sačuvaju sjećanja, jer kako neko pametno reče; „Ako nije zapisano, kao da se nije dogodilo.“ Želim napisati nekoliko redova više o rahmetli neni Ajiši.

Ona mi dok ovo pišem, u ramazanskoj noći jednostavno predstavlja sretno djetinjstvo, i taj lijepi dio emocija koji nas veže za prostor i ljude. U romanu Odluka jesam sačuvao sjećanje na neka druga vremena i još draže ljude, ali imam potrebu još nešto više reći o mojoj dragoj neni, Uzvišeni Gospodar Džennet lijepi da podari njenoj duši.

Skoro svako proljeće, kako sam malo ojačao, popravljao sam zid, između kuće gdje smo stanovali, i lijepe avlijice do kuće nene Ajiše. Voda bi redovno odnosila dio zida, svake zime, i to se moralo popraviti, a ja sam zaista uživao da to uradim za meni dragu osobu. Nije to bilo što bi me uvijek nagradila nečim, govorila najljepše riječi. Jednostavno sam radeći zid, iz godine u godinu, odrastao, i gledao moju dragu staricu, kako polahko hoda po avliji, zahvata vodu iz čatrnje koja je uvijek bila lijepo okrečena i čista, tako da se uvijek mogla piti.Godine su prolazile i jednog proljeća mi reče: „Sine moj, taj zid više neće trebati neni.“

Hoće, ako Bog da, odgovorio sam, nastavljajući sa svojim poslom, još ozbiljnije i predanije nego inače. I nemoj molim te, tako govoriti. Živjet ćeš ti nama još dugo.

Ona na to ništa ne reče, već se vrati u kuću, i zatvori vrata, kao da za sobom dunjaluk već ostavlja, a da je ta mala kuća, starinska, niskih vrata, u koju se uvijek ulazilo sa poštovanjem, jer se čovjek mora sageti, ulaz u drugi i bolji svijet.

Nije prošlo dugo, ona se razboljela i preselila. Ostale su emocije, lijepa sjećanja i zidovi koje smo morali ozidati, a neke i srušiti da bismo konačno stupili u svijet odraslih ljudi. Život djece nije obilježen zidovima – to samo čine odrasli. Zato je velika razlika između onih koji su zreli, odrasli i trajno nedorasli. Ostali tako u nekim svojim zidovima, koje su ostavili izgrađene, odrastajući, i gradeći za sebe samo ovaj svijet. Moja nena nije bila samo od ovog svijeta. Znala je i osjećala da se bliži vrijeme odlaska, iz kuće prolazne u kuću vječnu.

“Znala su mahalska djeca za njene kolače, ostavljene da se hlade na čatrnji u njenoj avliji prepunoj cvijeća kojeg je nena rukom sabura i ljubavi njegovala i zalijevala. U njenoj avliji je, ko u njenom srcu, bilo mjesta i za drugu djecu i dovoljno čaša za prvi sok od crvenih ruža, koji je nekim čudom pravila, od kojeg insan i iznutra miriše. Mirisale su kao nena i njene mehke ruke na mojoj kosi dok bi mi govorila: “Hajde, sine, donesi mi bidončić hladne vode sa Gožulja.” (o.p. autora: odlomak iz romana Odluka)

I svaki put kada bih kao na krilima otišao po vodu za moju nenu, sa legendarne gožuljske česme, sretao sam drage ljude, što starije i one mojih generacije. U Fejzinoj kafani i bašči puno svijeta. Načičkani na ogradu, kao ukrasi pred nečiju ženidbu ili na bajram. Ne želim spominjati imena, jer bi možda neko zahatario, a svi moji Ljubušaci, meni su isto dragi. I nikada ne govorim da sam Mostarac, iako mi je ovaj grad gdje trenutno boravim otvorio svoja vrata, u kojem sam našao svoje mjesto pod nebom, u svakom smislu te riječi. Nisam želio izgraditi zid, koji mi neće dozvoliti da pišem o svojim sjećanjima, dragim ljudima, posebnoj, teškoj, bližoj i daljoj historiji, o nama, kakvi god da jesmo…

I siguran sam, nismo izgradili zidove. Vrijeme I okolnosti koje su nas razbacale širom svijeta, govore tome u prilog. Gledam samo kako moji Ljubušaci organiziraju humanitarne akcije, kako uređuju vjerske objekte u našem gradu, obnavljaju veze među ljudima. Grade, ali ne prave zidove, one suštinske među ljudima. Gledam samo i pratim, jednu od najboljih svjetskih humanitarnih organizacija MostBro; koliko samo dobre volje, entuzijazma, zalaganja, pomoći ljudima u domovini. Sve su to preskočeni zidovi, koje smo savladali na  putu jednih ka drugim. Vrijeme nas je naučilo, da na kraju svake priče, iza tog nekog zida, u našim različitim potrebama, čeka neko naš, drag, raširenih ruku da prigrli tuđu sudbinu kao svoju.

 

Admir Delalić, Mostar, 4.4. 2023.

 

691 Posjeta 2 Posjeta danas