Zagreb 1 dio

Meho Muminagic je osoba koju  mi stariji Ljubusaci jako dobro poznajemo. Covjek sinonim za postenje i rad, kao i onaj koji uvijek prvi leti da pomogne kada neko treba bilo kakvu pomoc.
U zadnje vrijeme spletom zivotnih okolnosti Mehu upoznajemo i kao covjeka kome jeko dobro pristaje pisanje situacija iz zivota njega i njegove porodice.
Mehini clanci citaju se u jednom dahu i nakon procitanoga teksta, covjek ostane dugo u tisini da razmislja o onom sto je procitao.
“Price” su autenticne i istinite, u nekoliko dana objavljujemo serijal od nekoliko nastavaka o izbjeglickim danima u Zagrebu i borbi za lijecenje
njegove kcerke Aide.

ZAGREB 1 DIO
Vozaci autobusa su nas doveli do novoizgradjene, nedovrsene dzamije u Zagrebu. 28.08.1993. Usli smo u prostrane prizemne, neizradjene prostorije u kojima je vec bilo stotine prognanika iz raznih krajeva BiH.
“Smjestili” smo se u jednom djelu, pokraj zida, tj. spustili torbe na zemljani pod, sjeli na torbe, gledali zbunjeno okolo i pitali sami sebe: “A sta sad ?”
Nakon sat vremena zovnu me Ahmet: ” hajde ovamo, hodzin sin pravi spisak svih protjeranih Ljubusaka.”
Neko rece da on zivi u Pakistanu i kad je cuo da su Ljubuški muslimani protjerani, doletio u Zagreb da nam pomogne.
Cekali smo u redu petnaestak minuta.
Taman kad je Ahmet govorio clanove familije, zovnu me sin Vedo: “tata, dodji, pozuri, zove te mama !”
Dvije zene, bosanke, radnice kuvajtske humanitarne organizacije su rekle da su dobile zadatak da izdvoje novopridosle majke sa malom djecom, da ih odvedu negdje.
“Ja necu da se odvajam od muza, zaove, od nepokretnog rodjaka (Ahmet , “Cica) i njegovog brata !”
Rece odlucno Denana.
“Sacekajte da pitam sefa”, rece jedna.
Na kraju smo svi zajedno usli u kombije i odvezeni u napusteni motel (koji je kuvajtska org. zakupila) u Bozjakovini blizu Dugog Sela.
Za nama je stigao kombi sa madracima, pokrivacima, jastucima…
Mi smo se smjestili u sali restorana. Poredali smo madrace po podu, 30 tak familija u sali…
Nakon sat vremena pridje mi poznanik Fadil i sjede pokraj mene na madrac.
“Meho bi li ti sutra sa mnom da odemo do dzamije, kazu da tamo ima nasa ambulanta i doktori. Trebalo bi da me previju. Nisu me previjali skoro 2 sedmice, od kako sam ranjen.
Pocela mi se gnojiti rana. Da ti kazem iskreno, ja ne znam hodati po Zagrebu.”
Fadil je bio u grupi koja je prvi dan naseg boravka u logoru Heliodrom izvedena da obavlja radove na najopasnijem dijelu razgranicenja, u Santicevoj ulici u Mostaru.
Bio je u sarenoj majici, za koju su snajperisti Armije BiH mislili da je uniforma HVO. Nije stigao da se umori, pogodjen je u vrat vec na pocetku radova.
“Ne poznajem ni ja Zagreb, ali, naravno da cu poci s tobom. Naci cemo dzamiju.” Odgovorih mu.
Dogovorili smo se da krenemo ujutro u 7 sati.
Predvece se vrati mala grupa ljudi iz grada, bosanac, ljubuski zet i dvojica njegovih kolega, vicucu sa vrata: ” uh, jedva smo pobjegli, panika u gradu, policija kupi sve muske prognanike i kupe ih u kamione !”
Malo kasnije dodjose neki capljinci, pa opet ljubusaci, dvije nase poznanice sa djecom. Svi smo ih docekali ocekujuci strasne vijesti, ali niko od njih nije primjetio nista neobicno.
Fadil opet sjede do mene: “pa sta cemo, onda necemo ici”?
“Ici cemo, moras se previti. Gledacemo iz autobusa i tramvaja, ako vidimo nesto sumnjivo, necemo izlaziti” rekoh.
Jos dok smo bili u Ljubuškom, svi mediji su javljali o racijama u Splitu, Zagrebu i drugim gradovima i odvodjenju ljudi na linije razgranicenja, kao zivi stit, ili na radove. Drzavna vlada je sve negirala.
Na kraju je pod pritiskom drugih drzavnika i novinara predsjednik priznao da je bilo “nekih malih uhicenja”.
Strani novinari su pisali “kad je on priznao da su uhitili 1.500 ljudi, onda se radi o najmanje 8 – 10.000 ljudi.”
Sad se i Denana uspanicila. “Neces ti nigdje ici, ne mozes ! Ako tebe odvedu, sta cu ja sa djecom, sta cu sa Aidom ?
A mozda te onda nikad vise necemo vidjeti.” Rece skoro placuci.
Ujutro smo ustali, popili kafu, doruckovali, pa krenuli do autobuskog stajalista, autobusom do Dubrava, te tramvajem do blizu dzamije.
Cim smo krenuli prema dzamiji, Fadil rece: “Eno ih, eno policije hajmo se vratiti.”
Na pola puta do dzamije, uz mali prazan kiosk stoje 4 policajca, pricaju i posmatraju prolaznike.
“Idemo dalje, vidis da ne zaustavljaju nikoga, to je samo obezbjedjenje”.
Rekoh i produzismo dalje.
Prolazeci pokraj njih, pozdravim dvojicu koja su gledala u nas, oni fino odzdravise i tako dodjosmo do dzamije i ambulante.
Vratili smo se sa olaksanjem “kuci”.

1560 Posjeta 1 Posjeta danas