EDIN KREHIĆ(1973): NISAM TE SE NAGLEDAO

PROLOG

Dragi babo,

Imam ovu poruku za tebe, da je čitaš kada ujutro odeš od nas.Da znaš, kada te ne bude ovdje sa nama, ja ću stalno misliti na tebe i već jedva čekam da te vidim opet. Kada te opet ugledam, više se neću nikada micati od tebe, da znaš odmah. Ti mi uvijek govoriš da pišem grafitnom olovkom i to našiljenom, pa se nemoj ljutiti što ovdje pišem hemijskom. Grafitna se može izbrisati, a neću da se ovo izbriše. Ovo je ona mamina skupa hemijska što si joj kupio kad je magistrirala u Sarajevu, pa je dedo reko, izvini, rekao(neću da šaram), da se slova od ove hemijske ne brišu ni na kiši.Nemoj joj reći da sam je uzeo, jer je nisam pito(izvini, pitao).Kaže moj drug Smajo da je takvom hemijskom jednom pisao po bijelom zidu u hodniku kuće nakon krečenja, pa ga je babo prebio. To je bilo prije nego što mu je babo poginuo.

Sačekaj sekundu da provirim kroz prozor, kao da je pala zvijezda…

Potjera!

Kakva potjera, ovo je lov!

Na ljude!

U neka davna vremena organizovane su potjere, recimo na Divljem zapadu, za odmetnicima što su pljačkali banke i vozove ili pojedinačne pokvarene bogataše, a onda dio plijena dijelili siromašnima.Hollywood bi takve priče romansirano prikazao, tako da na kraju ne znaš najjasnije ko je pozitivac, a ko negativac, pa možeš zaplakati kada poginu i jedan i drugi.

U stvarnom životu teško je napraviti vezu između smrti i romantike.

U stvarnom životu svjetske vođe najčešće ne interesuje ko je pozitivac, a ko negativac, već ko će biti korisniji.

U stvarnom životu često ubice dobiju priliku biti u potjeri.

U stvarnom životu pravda nije bitna, osim žrtvama.

U stvarnom životu Srebren Pozder, kojeg su rodbina, prijatelji i njegovi učenici zvali Srebreni, nadao se da je makar nakratko umakao potjeri.

Kakva potjera, ovo je lov!

Dobro organizovan, krvoločan i bespoštedan.

Ličio je sebi na životinju, a nije bio zvijer, koju love iz zabave, iako im ne treba ništa njegovo. Ni meso, ni koža, ni kosti…

Smrt je bila na svakom koraku. U trku je gazio po njoj, jer ljudska tijela bila su razbacana svuda.

Jesu li se oni maloprije nadali… kao što se ja nadam sada… da ću preživjeti?!

Bez daha, umornih nogu i bolnog tijela, sjeo je na zemlju, skidajući maleni ruksak s leđa, iz kojeg je virila flaša davno popijene Coca-Cole u kojoj je sada bila voda. To je bila kompletna zaliha koju je imao u putu. Na ruksaku je bila izvezena zvijezda.

Tog trenutka pred očima mu se odigrala scena jučerašnjeg rastanka s porodicom…

Izvor:Edin Krehić:“Nisam te se nagledao“Palm Books 2017.

NAPOMENA:

Autor navedenog romana „Nisam te se nagledao“ je Edin Krehić, za kojeg kažu:“Roman u kojem ćete juriti da doznate kraj. I priča koju nećete zaboraviti“.

Edin Krehić je autor romana: „Čuvaj se“,“Jednog dana doći ću oče“,“Nisam te se nagledao“ ,pisac drama,pisac scenarija i pripovjetki…Urednik je na web portalu Al Jazeere.

Edin Krehić živi u Sarajevu.Rođen je 1973. godine u Sarajevu,gdje je diplomirao na Fakultetu političkih nauka.

Da bi naši ljubušaci stekli predodžbu o porijelu Edina Krehić navodim odgovarajuće činjenice:

Iza kuće Džemala,Murata,Aziza,Sašenka Sadikovića je postojala kuća(prema Vitini) u kojoj su živjeli:Krehić Fehim(Feka) i Krehić rođ. Seferović Nefisa-adresa Pobrišće 764(po matičnoj knjizi).

U braku su porodili:Krehić Ćamil rođ. 8.6.1931.-istaknuti novinar i dopisnik „Vijesnika“ iz Hercegovine.

Krehić Ibrahim rođ. 20.10.1933.direktor Zavoda „Mjedenica“-Sarajevo;

Krehić Zekija;

Krehić Šahdija 4.4.1936. Jedna od osnivača Pokreta izviđača u Ljubuškom.

Krehić Enes rođ.1949

Eno-„Cela“ je pripadao mojoj generaciji u osnovnoj školi(Biuk Ante,Ćerić Mirsad,Škegro Ljilja,Galić Gordana,Rakić Slavica,Omerhodžić Ferhat …uz neponovljivog učitelja Ibrišima Hrnjičevića. Nakon što su mu prerano umrli roditelji ,Eno se preselio u Sarajevo,završio fakultet, oženio se i dobio sina Edina Krehića,našeg romanopisca i dragog prijatelja u Sarajevu.

Enes Krehić je poginuo početkom oslobodilačkog rata(1992) i nosilac je odlikovanja „Zlatni ljiljan“.

U prizemlju kuće Feke Krehića je bila otvorena vunovlačarska radnja koju je otvorio Stojković Vito iz okoline Pirota.Njegvovi sinovi Dragan i Rafo su sa nama na Stublu igrali mali nogomet.Kasnije se otvorila radnja za proizvodnju sokova(šabesa) i to je bilo do smrti bračnog para Krehić.Sada je na istom mjestu radnja i stanovi obitelji Rašić iz Dola.

Ove napomene su date u čast familije Krehić.Nažalost nema više nikoga izuzev unuka i praunuka.Bila mi je čast poznavati ih i družiti se sa njima.Nikad više takvih komšija!Neka ove prigodne riječi budu mali znak zahvalnosti svih nas, sa kojima su proveli „ljubuški dio“ svojih ovozemaljskih priča.

Edinu Krehiću želimo nove naslove na zadovoljstvo čitatelja ljubušaka i ljubitelja književnosti bilo gdje da se nalaze!

Kemal Mahić

 

 

799 Posjeta 3 Posjeta danas