Tabu tema…

Ja evo, onako, malo…otvoreno, iskreno…napisao, tj. zapisao…
I objavio…
I ostao ziv… A obecavam da cu zivjeti sve dok ne umrem !
Neko ce se vjerovatno nasmijati, neko mozda i narugati a neko mozda i suzu pustiti ako nista a ono zbog jadnog dvanaestogodisnjeg djecaka…
28.10.23. Vec cetvrti dan u medijima nailazim na naslov: Tragedija ! Dvanaestogodisnji djecak se objesio !
“I jeste”, pomislim. “Bas tragedija. Boze dragi, pa skoro svaki dan procitam, ili se neko ubije ili neko mlad umre ! Ne mogu razumjeti !”
A jutros otvorim stranicu i procitam podnaslov; djecak je mucao, zivjeli su u teskom siromastvu, vrsnjaci su ga zadirkivali, ismijavali, rugali mu se…”
“Uh, sad razumjem ! Potpuno. Razumijem, vise nego iko drugi.”…
Radio sam 7 sati bez prestanka, bez pauze, bez gutljaja vode, po sitnoj kisi.
Lice mi je bilo cijeli dan mokro, ali ne od kise…
7 sati bez pauze, ne sto sam morao nego sto nisam htio ici u kucu, nisam htio prekidati moje teske misli. Zao mi bi djecaka, tesko mi bi zbog patnje kroz koju je prolazio.
Cijelo vrijeme sam mislio na njega, i na jos jednog drugog djecaka, mene samog, nekad davno…
… Godine 1965, u ucionicu prvog c razreda, u skoli Vladimir Nazor u Zenici udje majka mog skolskog druga Fuada i zapocne razgovor sa uciteljicom Ankicom. Nije me interesovao njihov razgovor, dok Fuad nije glasno, ljutito rekao: “A kako ste Mehmedu dali trojku ?”
Podignem glavu, zacrvenim se, sto od stida a sto od bijesa, sto mene petlja.
“Mehmed zna ! Nema nikakve veze sto i on muca, ali on zna !” Skoro dreknu uciteljica.
Zacrvenim se jos vise, krv mi udari u lice, podje mi lupati u glavi…
Bila je to prva reakcija na moj nesretni handicap, prva reakcija koju ja pamtim.
Bilo je jos mnogo, mnogo teskih, mucnih situacija tokom mog pohadjanja osnovne skole. Ali nijednu situaciju ne pamtim kao ovu prvu.
Malo je osoba koje znaju kako je stajali pred tablom pred cijelim razredom, govoriti u sebi, skoro pjevati odgovor na postavljeno pitanje, a ne mogu ga izgovoriti. Pokusavam naci neku rijec koju mi je najlakse izgovoriti, da zapocnem…Ali i ako zapocnem, onda obicno zastanem, zablokiram… Ako pokusam ponovo…isto !
Onda komesanje u klupama, podsmijeh, pa nekome se otme na glas i onda vise niko ne moze izdrzati. Cijeli razred prasne u smijeh.
A meni muka ! Najradije bih da propadnem u zemlju, da nestanem, da me nema…
Vracajuci se iz skole cesto pozelim da nikoga ne sretnem, da me niko ne upita; “sine kako ti je mama ?” Ili nesto slicno, jer nikad nisam bio siguran hocu li moci odgovoriti.
Bio sam skoro jedini u razredu koji se radovao kad uciteljica, nastavnik ili profesor kaze: ” Uklonite sve sa klupe osim olovke i gumice !” Istog momenta razredom se protegne tezak uzdah: “Oooo neee !” A meni drago ! To je bila najbolja prilika da pokazem moje znanje. Bez muke, bez patnje, bez stresa… Onda nastavnik dadne nekome da podijeli prazne papire. To znaci da pocinje pismeni zadatak, kontrolni zadaci ili diktat. Ili slobodni sastav. Tu sam redovno dobijao vise ocjene od realnih nastavnika ili bar srednje od onih drugih…
Tokom vremena sam postao sumnjiv. Primjetio dam da nastavnici najvise gledaju u mene, ili cak stoje pokraj moje klupe dok radimo pismene zadatke. Bilo im cudno kako skoro uvijek najbolje uradim zadatke, a nemam bas dobar prosjek ocjena u dnevniku…
Ali, eto progurao sam kako – tako osnovnu skolu. A u gimnaziji jos veci problemi.
Vec postao momcic, poceo ozbiljnije razmisljati, drukcije reagovati na neke situacije drukcije se ponasati. Postao osjetljiviji. A pred tablom – nista novo ! Trudim se svim silama da zapocnem odgovor, ali cesto, nece pa nece. Kolege se trude da ne reaguju, ne zele da se ja osjecam kao predmet izrugivanja, ali, njihove reakcije su spontane, jace od njih i njihove zelje da me ne ozljede. Psihicki.
Potpuno sam ih razumio i nisam se nikada ljutio na njih, ni na jednog mog kolegu ili kolegicu. Ali, na jednog profesora sam bio ljut cijelo vrijeme.
Mladi profesor istorije je vidio dobru priliku da ispadne junak, da ispadne “neko i nesto” pred ocima ucenika.
Prozvao bi me da odgovaram, ja bih ustao A on postavio pitanje. Pokusao bih da odmah podjem odgovarati, jer tako ponekad mogu pricati duze, dok me neko ne prekine. On je to skuzio pa mi ponekad nepotrebno postavi podpitanje.
Ja zastanem, i onda vise ne mogu poceti
Ako pokusam, nastane poznata, mucna situacija. Kolege pokusavaju prekinuti ili sakriti smijeh, a ja gledam kroz prozor i zelim da odem negdje daleko, da me nema. I da nikad vise ne dodjem.
Najteze mi je bilo kad sam shvatio da (za mene tzv.) prof. Drago uziva u mojoj patnji u mojim “samrtnim” mukama.
Dok bih ja stajao, ponekad i vise od pola sata, kao na streljanju, i groznjicavo trazio nacin kako bi bilo najbezbolnije da se ubijem, njegovo lice bi sjalo od srece, od nekog laznog ponosa, osjecaja lazne velicine”. Setao bi po razredu, gledajuci cas podrugljivo, sa cinicnim, licemjernim osmjehom u mene, cas pobjedonosno po mojim kolegama ocekujuci poglede podrske i odobravanja…
“Sjedi, jedan !” Obicno bih jedva docekao kraj ove torture i svirepog mucenja. Psihickog.
Sreo sam ga samo jednom nakon zavrsetka gimnazije, na proslavi 35. – godisnjice mature. Nisam se mogao suzdrzati da mu ne kazem sve.
“Aaaa, ne mislim ja da ti je to bio neki problem, da ti je bilo tako tesko…” rece mi nezainteresirano…
Pri kraju 4. godine, u ponedeljak nakon sto je protekla sedmica dok sam bio “redar”, kad je poceo cas fizike, strogi, ali realan prof. Culjak dreknu: “zasto tabla nije cista ?” Sjedim mirno, ne reagujuci. A on nastavi: “Muminagicu, cujes li ti sta te pitam ?”
Ustanem, pokusam reci da nisam vise redar, da je ove sedmice sljedeci ucenik po redosljedu u dnevniku, podjem micati usnama, ali, glas ne izlazi !
“Izlazi, nadji spuzvu i ocisti tablu ! Za 3 minute !” Dreknu profesor.
Dodjem do vrata susjednog razreda, namjestim ruku da pokucam. “Dobar dan, mogu li posuditi spuzvu ?” Vjezbam skoro na glas. Spustim ruku niz tijelo. Ne, ne mogu to izgovoriti. Dodjem do drugih vrata, opet isto. Nema nikoga, nema publike, nema smijeha, ali ja opet pozelim da me nema. Dovucem se do trecih vrata, vise ne dizem ruku, samo pogledam u vrata, pa opet u sva vrata u dugom hodniku pa izadjem u dvoriste.
Tumarao sam po dvoristu bez cilja, praznog pogleda, praznih misli…
Nakon zavrsetka casa, pri kraju pauze, uvucem se skrhan u razred.
“Sta bi s tobom ? Gdje se izgubi ? Porucio ti je Culjak da mu vise ne dodjes ni na jedan cas do kraja godine !”
Rekose mi skoro u glas tiho a tuzno dvije moje dobre kolegice…
Eto, ja otvorih malo dusu, napisah malo, onako…otvoreno…jedan dio.
Zao mi dvanaestogodisnjeg djecaka, a krivo mi sto se predao bez borbe…
Nastavak slijedi…

 

1113 Posjeta 1 Posjeta danas