Hajruš

Naš najstariji brat.
… Mi smo jedno vrijeme zivjeli pola godine u Ljubuškom a drugu polovinu u Zenici, sve do 1966. Hajro nije selio sa nama. Živio je u Zenici kod nane, da bi mogao završiti školovanje.
Pomagali su mu i tetka Fadila i tetak Meho, dajdže i dajdžince, amidža.
Završio je srednju mašinsko – tehničku školu, pa mašinski fakultet u Zenici.
Mi smo se uvijek radovali selidbi, a kasnije i putovanjima i boravku u Zenici.
Bio sam malo dijete kad nas je Hajro naučio igrati šah, i druge igre, kao igre kartama: žandara, table, tač, kasnije remi itd. Ponekad je i on putovao sa nama u kratkotrajnu posjetu Ljubuškom, gdje su ga zvali Džimi.
Jednom, 1966, dok smo čekali da se zamjeni lokomotiva dizelka u Sarajevu, odveo nas je na sporedni peron gdje je bilo poredano desetak novih crvenih električnih lokomotiva. Čekali su dovršetak elektrifikacije čitave jugoslovenske željezničke mreže. Kako su veličanstveno izgledale !…
Hajro je odslužio vojni rok u Nišu, artiljerija.
U Zenici je upoznao lijepu Branku. Počeli su se zabavljati 1970 god. Bila je to divna, istinska ljubav. Na kraju su se vjenčali pa dobili divnu djevojčicu Alidu..
Na žalost, sve što je lijepo kratko traje.
Ipak su bili premladi, nisu uspjeli pronaći zajednička rješenja za nastale životne probleme. Rastavili su se nekoliko godina kasnije.
…. Početkom 1975, prilikom kratkog boravka u Ljubuškom rekao nam je: “dobio sam jako dobru ponudu za posao. Kao stručni prevodilac za americku firmu na izgradnji atomske elektro centrale u Sloveniji. Uskoro selim za Zagreb. Ne znam kad cu moći opet doći da vas vidim…”
“Bogami fino ! Kako si uspio dobiti taj posao ? Ko ti je sredio ? Tako dobre poslove obično dobijaju djeca budžovana.”
Upitah ga začuđeno.
“Ne znam ni ja ! Čudno, ali, sami su mi ponudili da radim za njih. Možda nema mnogo nezaposlenih sa ovom školom”…
… Živio je na Jarunu u Zagrebu, radio u Krškom na izgradnji prve atomske elektrane u Jugoslaviji. Dolazio je još dva puta u Ljubuški. U jesen 1980 slučajno smo se našli zajedno u Zenici.
“Čitao sam nedavno da se uskoro dovršava izgradnja centrale u Krškom i da će uskoro biti puštena u probni rad. Šta ćeš ti dalje ? Hoćeš li tražiti drugi posao ?” Upitah ga. “Nema problema za mene. Već imam 4 druge ponude. Najbolja ponuda mi je iz Kopenhagena. Mislim da ću to prihvatiti.” Odgovori mi Hajro…
… Spavao sam u maloj sobici u nasoj staroj kući. Probudilo me lagano kucanje na starim ulaznim vratima. Jos nije bilo svanulo. 19.12.1980. Počeo sam polahko da se ustajem kad se otvoriše vrata od druge sobe pa me trgnu babin glas: “ko je?”
“Ja sam, Selman. Hajro nam je stradao”
Malo poslije babo otvori vrata pa upita: “je li živ ?”
“Nije” jedva izusti tetak.
Zvala tetka Fadila, kaže da je juče stradao u Sloveniji. Derviš i Selmo (moje dajdže) su otišli jutros tamo.
Ustao sam i sjeo sa njima. Mama je tiho jecala, previjajući se na sećiji…
Kasnije mi je Đenana rekla da je tetak prvo pokucao kod njih i popio kafu, da se malo pribere i skupi hrabrost…
Poslije podne smo sjeli u autobus, pa u voz.
…Sljedeći dan sam uzeo smrtovnice i krenuo da ih postavljam po gradu. Na Carini (stari dio grada – ulica) priđose mi 4 mladića. “Ko je to umro ? A Hajro, naš Hajruš! E ode i on mlad”. Reče jedan. “Ma ubili ga oni, amerikanci !” Skoro povika drugi. “Ma, hajde” pomislih naivno i samo malo odmahnuh rukom.
“Daj nama nekoliko smrtovnica da postavimo ovom linijom do Jalije i na Jaliji, tako da ne moraš ići tamo” reče treći “jalijaš”, bivsi Hajrin kolega…
… Ranije sam upitao gdje je sada mejt (tijelo)?
“U gasulhani (prostorija za opremanje mejta – umrle osobe) kod Čaršijske džamije”. Reče mi tetka. Nemoj ići tamo, nema potrebe da ideš. Popodne je dženaza pa ćeš vidjeti.
Kad sam postavio sve smrtovnice otišao sam do džamije. Prilazeći ugledah dajdžu Fadila kako izlazi iz gasulhane i žurno se udalji. Uđem i bojažljivo podignem zeleno platno. Ugledah skoro nepromjenjeno drago lice. Na čelu velika oteklina. Podignem dalje platno. Nema tragova rana ni ostećenja, ali se odmah vidi da su naknadno izvađeni organi, što je bila praksa. O tome smo ućili u školi.
Začudo, nisam osjećao ljutnju ni bijes.
Možda sam osjetio neku vrstu satisfakcije saznanjem da njegovo srce vjerovatno kuca i dalje, da je spasilo neko drugo tijelo…
… Dvije sedmice nakon dženaze otišao sam na služenje vojnog roka u Derventu.
3 mjeseca kasnije donio sam od kuće policijski zapisnik koji smo dobili postom iz Slovenije i dao kolegi Janezu da mi prevede.
Hajro je vozio lijevom stranom u peugeot 204, preticao vozilo opel rekord. Pri kraju dugog pravca pokušao je da se vrati na desnu stranu, odbio se od zadnjeg dijela opela i naletio direktno na kamion Raba sa prikolicom…
Klasični oblik …. ……
Nedugo nakon dženaze centrala je puštena u probni rad pa kasnije svečano puštena u trajni pogon.

 

Mehmed Muminagić

1211 Posjeta 1 Posjeta danas