Pise:Meho Muminagic
U oktobru 1992 “palo” je Jajce. Jedinice jna i vojske tzv. republike srpske su potisnule Armiju BiH, nakon sto su se postrojbe hrvatske vojske i HVO iznenada povukle. Hiljade izbjeglica i prognanika su krenule prema drugim dijelovima slobodne teritorije BiH i prema Hrvatskoj. Tako i prema Ljubuskom. Tako se naglo povecao promet na “mom” granicnom prelazu, prema Vrgorcu.
Gledao sam tuzno razna vozila pretrpana uglavnom zenama, djecom, starcima.
Ali vec sljedeci dan prepuna vozila su se vracala sa hrvatskog dijela granicnog prelaza. Hrvatska je donijela zabranu ulaska izbjeglica. Sa jos vecom tugom sam gledao napacene zene i djecu kako praznih, izgubljenih pogleda prolaze pokraj nas…
Sljedeci dan poslijepodne, imao sam priliku da cujem njihove price…
Istovario sam dvije prikolice ispilanih drva kod naseg bunara pod takalama – starim kamenim stepenicama, i pomalo cijepao i unosio u novoizgradjenu, nedovrsenu kucu, kad naidje 6 zena iz grada.
“Vidi lijepih drva” rece jedna.
“Da nam hoce komsija dati malo ovih drva, ako nam dadnu brasna u Merhametu, da ispecemo hljeb”, nadoda druga, gledajuci ispitivacki u mene.
“Evo drva, mozete uzeti koliko god zelite” rekoh odmah, shvatajuci da su to prognanici iz Bosne. Onda se sjetih, pa rekoh: ” imamo mi nekoliko vreca brasna, od nase psenice u kuci, mozete odmah uzeti dvije vrece.” Zovnuli smo ih u kucu da se ogriju i okrijepe. Doveli su jednog starog dedu i nekoliko djece.
Ispricali su nam da su iz Kljuca, protjerani prije dva mjeseca, pa opet prije 5 dana. Dobro ispaceni, iscrpljeni, gladni, vraceni sa hrvatske granice. Vojnici HVO – iz Ljubuškog su ih odveli u neke prostorije gdje je bila kuhinja i dali im da jedu koliko mogu. Dedo je pricao da je pojeo skoro 3 tanjira graha i da je to bio prvi put te godine da se posteno najeo. Onda ih je preuzeo Merhamet, na celu sa prof. Kemom Mahicem i smjestio po napustenim kucama. Oni su smjesteni u kuci blizu dzamije, poznatoj kao Salkina kuca. Dolazile su svaki dan, pekli hljeb kod nas, pile kafu sa Denanom. Jednom nam se pozalise da su njihovi muzevi, radnici u Sloveniji, izvadili garantna pisma za njih, doputovali u Zagreb i vec danima smjesteni u dzamiji, pokusavaju stupiti u kontakt s njima. Zamolile su neke komsinice da zovnu sa njihovih telefona, zvale su i iz poste, ali nikako nisu stupile u kontakt.
Onda ja uzmem telefon, zovnem u kancelariju dzamije, objasnim sluzbeniku kakva je situacija i zamolim ga da potrazi njihove muzeve, pa cemo mi opet zovnuti za pola sata.
Isti dan su muzevi poslali pisma i novac, nakon 4 dana ovih 6 familija je otputovalo za Zagreb.
Godinu dana kasnije, pred konzulatom Bih u Zagrebu upita me jedna zena: “izvinite, jeste li vi Meho iz Ljubuškog ? Mi smo iz Kljuca, zivjeli smo kratko kod vas, vi ste nam pomogli…”
“Evo, dosao red i na nas…” odgovorih joj tuzno….
Jednog dana naidje zeleni kamion, Zastava 614, sarajevske registracije, sav izbusen gelerima i mecima raznog kalibra.
Vojnici HVO – su ga ispitivali kakvo je stanje oko Konjica, jer su proslih dana dolazile vijesti o povremenim sukobima izmedju HVO i Armije BiH.
“Nisam imao nikakvih problema, sve je mirno, ali se vidi po putu i oko puta da je bilo nereda” rece brkati vozac.
“Ja krenuo u Makarsku da obidjem zenu i djecu”
“Mozes ti proci ovde, mi ti necemo braniti” rekose ljubazno vojnici. “Ali ovi dole (policija na ulazu u Hrvatsku) te sigurno nece pustiti. Ovih dana ne pustaju nikoga iz Bosne.
Nakon 15 min. vrati se kamion.
Cujem, pita vojnike “kojim putem mogu doci do Ljubuškog”
“Ako hoces, sacekaj 10 min., dok meni istekne smjena (popodnevna), ja cu polahko voziti pa mozes za mnom do Ljubuškog.” Umjesah se ja.
Stali smo ispred poste i starog hotela.
“Znas li ti gdje stanuje Ante, direktor Famosa” ? Upita me brko.
“Znam otprilike” rekoh. “Sacekaj da upitam taksistu”.
“Ne znam” odgovori hladno taksista. “Ali, ako trebate prenociste, ima kod mog rodjaka Luburica, odmah ovde iza hotela”
Vratim se do umornog brke. “Trazis li ti Antu zbog prenocista ili zbog neceg drugog” ? Upitah ga.
“Pa…i zbog jednog i zbog drugog”
“Znas sta, sad je kasno, skoro ponoc. Najbolje je, hajde ti sa mnom, prenoci kod mene, pa cemo sutra potraziti Antu.
Hajde vozi za mnom ovda gore !”
Rekoh i krenuh prema autu.
“Kako, … pa, jesi li ti…(musliman, vjerovatno je mislio pitati) a nisi…” zakljuci, kao sam za sebe, kamiondzija. Kako moze biti musliman u ratno vrijeme, granicar izmedju Herceg Bosne i Hrvatske !? ??
“Imamo gosta” viknuh ja Denani, ulazeci u kucu. Gledam u njeno iznenadjeno, zaprepasteno pa uplaseno lice, kad se iza mene pojavi poveci covjek u vojnoj odori…
Ispostavilo da je on rodjak Denaninog tetka, direktora Famosa u Sarajevu.
Kamion mu je izbusen najvise dok je prevozio hranu i lijekove preko Igmana u Sarajevo.
Bio nam je gost 3 dana.