Kao bljesak Sunca što ogleda se i ukaže se načas likom svojom u hiljadama kapljica beskrajnog potoka, a onda iščezne;
život Vječno Živoga bljesne u grudima hiljada bića, pokrene ih načas, a onda napusti.
Kapljice se sretnu i zavole, nauče da jedna bez druge ne mogu. A onda jedna po jedna vraćaju se svome Praizvoru, i svaka za sobom ostavi prazninu, čežnju i bol nestanka.
“Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti.”
Nestanak boli, na njega se nikad ne navikne. “Da mi je samo da se još jednom sretnemo”.
Ali misao da voljeni otišao je u zagrljaj Onome koji čuje i najmanji pisak, najtiši jecaj i najnečujniji vapaj, odakle god da dolazi, svakom neutješnom pruži utjehu i ublaži muke rastanka. Jer takav odlazak nije nestanak, nego predah i odušak. Kod Njega čovjek će vječno biti s onim koga voli.
A ti, o dušo smirena
vrati se Gospodaru svome zadovoljna, bogougodna,
pa uđi među robove Moje
i uđi u Džennet Moj!
Abdulah Smajic