OPROSTAJNI GOVOR NA KOMEMORACIJI ABDULAHU SIDRANU U NARODNOM POZORISTU (27.3.2024.)

Vislava Šimborska kaže kako je najteže napisati prvu rečenicu.

Sada kada sam savladao tu prepreku, mogu bez kolebanja i pretjerivanja koja priliče oproštajima reći kako je otišao najbolji među nama. Otišao je glas po kojem nas prepoznaju; pjesnik koji je najpotpunije izrazio biće svoga naroda i duh svoga vremena; dokaz kosmičke pravde kako se veliki pjesnici mogu iznjedriti i u malim jezicima i malim narodima, možda najprije u njima.

U očima našeg čovjeka koji ne mari mnogo za poeziju, sam Sidran je bio grešna poezija koja hoda, njen reducirani simbol i kvintesencija, savršeno svedena na jedno ime, a to je najviše što ova sredina može posvetiti književnosti.

Kada se slegnu magle vremena, kada se stišaju talambasi, rogovi i zurle, od ovog našeg doba ostat će tek ponešto, ali se kladim da će tu biti i stihovi Abdulaha Sidrana, ne da nam otkrivaju nešto novo – jer to čini nauka, nego da se u njima ogledamo i prepoznajemo – jer to čini umjetnost.

I bit će pravedno da tako bude. Imali smo i prije značajnih i velikih pjesnika, ali boljeg nismo. Najbliži ljudima, slavan onako kako to nijedan pjesnik u ovoj zemljici nije bio, niti će, pa kao da i nije bio pjesnik, nego neko, na skali naših vrijednosti, puno važniji i veći.

Ogledao se u poeziji, filmskom scenariju, drami, romanu, putopisu, polemici… i svega čega se sa istog zdenca dohvatio bilo je izvrsno i reprezentativno, postajući nedohvatljiva mjera vrijednosti spram koje smo uspostavljali piramidu na čijem je vrhu bio on.

Ima li čovjeka u ovom gradu i ovoj zemlji bez slike sa Sidranom, ili da nije s njim prozborio riječ, prilazeći mu razbarušeno sa svim pravima kao nekom svom i najrođenijem?

Ide Sidran Ferhadijom a za tih par stotina koraka treba mu sat, trebaju mu dva; svako malo zastajkuje i otpozdravlja, svačiji, sa svima prisan i blizak, s puno takta, mjere i obzira za njihove brige, a ni njegove ne bijahu manje.
On je tu ulogu smjerno prihvatao kao onaj srednjovjekovni bosanski did, ponajveć budno slušajući ljude, njihove radosti i muke, a manje govoreći, pa kao da je on više trebao njih nego oni njega.

Ko će nam sada biti Pjesnik?

Odlazi zemno tijelo ali duh Sidranov ostaje da kao čuvar lebdi nad ovim gradom, sve dok ga bude. Hvala na dobroti i na četiri decenije odanog prijateljstva, hvala na druženjima od kojih si pravio umjetnost, ne manju od one zbog koje te slavimo.

Draga Bijo, draga Dino, draga Miranda, draga Amra, dragi Tarik!

Uvijek na istoj strani.

286 Posjeta 1 Posjeta danas