Loza je čudesna biljka. Pođe korijenom sa jednog mjesta i onda se širi dalje, na sve strane svijeta. I ima je tamo gdje joj priroda nije naklonjena, ali se širi, lista i cvate najljepšim izdancima, ne da se.
Počevši korjenom sa Gradske, raširila se širom svijeta na svih sedam kontinenata, ne samo nakon rata devedesetih, nego i puno ranije.
Mladi izdanci su najljepši, valjda što su najmlađi, pa se šire svom ljepotom i snagom, kao da je svaki od njih dobio zadatak da bude prezent onoga šta je bilo, čega više nema, i što se mora nastaviti. Oni obavljaju svoj životom zadati zadatak.
Ako uz to uspiju da sebi i svojoj okolini pruže radost i zadovoljstvo, time je zadatak u potpunosti ispunjen.
Šta ima ljepše nekom dječaku, nego kad mu uz aut liniju igrališta, dođu i poredaju se oni, koji ga najaviše vole, i koje on voli najviše.
I trudi se da bude najbolji, i da svi odu zadovojni sa utakmice.
A nakon utakmice, utakmica ima još jedno poluvrijeme, kada se slike sa utakmice za nekoliko minuta razastru širom svijeta, tako da se početni broj gledalaca udvostruči, ustosruči, uveća i raširi.
A svu snagu i ljepotu zaustave u jednoj slici, u kojoj se u jednom udarcu lopte sakupe i eksplodiraju sve nakupljene tuge i boli ovog svijeta. Da sa tim udarcem odnesu sve sa sobom. Da jednim udarcem raznesu i bijes, i žest, koja se u genima sakupljala od vremana starog ljubuškog duhana, ravnog Hercegovca. I ostave dovoljno snage za narednu tekmu, koja je već na redu.
Jer, poslije utakmice je uvijek, prije utakmice.
Pa bilo za dan, dva, ili heftu
Nek si nam živ i zdrav Amare!!!
(stari daidža Smajo/20250316)
Smail Špago
