Piše:Mehmed Meho Muminagić
Od rodjenja zivi u roditeljskoj kuci na krajnjem sjeveroistoku podrucja grada Ljubuskog pored poznate Lalica kule.
Sin Hamida i Seme. Bio je krupan, jak. A pricala mi njegova mama, i on, i jos jedna komsinica, kad se rodio, bio je sicusan, kao rucni mlin za kafu. Tezio je samo 800 grama ! Nisi bili sigurni da ce prezivjeti.
Na zalost, brat Ahmet i sestre Minka i Dzehva su prerano preselile na “bolji svijet”. Od malena je bio vrijedan, drustven. Volio je raditi i pomagati drugima, volio se druziti sa komsijama, prijateljima, poznanicima. Nije mario za skolu, za urednost ni za razne obaveze. Bio je susta suprotnost svome mladjem bratu Ahmetu.
Ahmet – Cica nije bas volio mnogo raditi, pogotovo nije volio da ga neko “vuce za nos”, nije htio raditi dzaba ni “skoro dzaba”.
Uvijek je bio dobro “sredjen”, dobro obucen, ispeglan, obrijan, namirisan.
Duboko mi se urezao jedan dogadjaj koji ne mogu zaboraviti dok sam ziv.
Dogovorili smo se da pomognemo Aliji i Ahmetu saditi duhan na njihovoj njivi na Humcu, na “Brodu”.
Njihov jaran je poveo svoju zenu, i Cohaju i rasad duhana u fiatu a mi smo cekali da naidje Ahmet iz grada pa da i mi dodjemo.
Kad je naisao Ahmet, gledajuci u njegove nove, bijele cipele, odmah sam ga upitao, hoce li ponijeti neke moje radne cipele ili cizme. I radnu odjecu.
“Ma jok ! Ovako cu ja !” Odgovori kratko.
Vozeci prema Brodu primjetih teske, crne oblake kako se priblizavaju od zapada, od Vrgorca. Uskoro sjevnu u daljini pa muklo zagrmi.
Kad smo dosli do njive, vec se dobro naoblacilo, sjevalo je i grmilo sve bliže, sve cesce i sve jace !
Cohaja je vukao teske drvene grablje uzduz i poprijeko, kojima je oznacavao gdje cemo saditi duhan. I on je kao i ja stalno dizao pogled prema nebu.
Odjednom dreknu na sav glas: “O ..bem ti sve ! U bilim cipelama dosa sadit duhan !”
Vidim, Ahmet – Cica taman izasao iz auta, bijele cipele se sjaje u polutami stvorenoj od navale teskih, crnih, niskih oblaka.
“Necu saditi duhan ! Necemo saditi ! Kupi sve u auto ! Idemo kuci ! Jooj, cuj u bilim cipelama dosa sadit duhan ! Hajmo ! Kupi sve !” Nastavi Alija da se dere
“Bolan sta ti je, sta te briga u cemu je on.
Hajmo saditi dok nije kisa, taman ce ga kisa fino zaliti.” Rekosmo svi skoro u glas.
“Necu saditi ! Niko ne smije ni jedan struk posaditi ! Idemo” nastavi Alija.
Shvatio sam da je vec bio jako stresen jer je bilo ocito da ce svakog momenta pljusnuti jaka kisa, a “bile cipele” su bile samo povod da iskaze svoju ljutnju, svoj bijes.
Na zalost, Ahmet se iznenada jako razbolio, vozili smo ga na ispitivanja u Mostar, Stolac, Sarajevo, Zagreb…
Jednom, dok je lezao u bolnici u Sarajevu, krenuli Alija i moj brat Ibro da ga posjete.
U sred zime.
Dok su cekali voz u Capljini, valjda su nekome izgledali sumnjivi pa je zovnuo miliciju. Taman kad su usli u voz udjose i tri milicionera i dodjose do njih. “Dobar dan, molim isprave ! A sta vam je to pod kaputom ?” Upita jedan milicioner.
Nekoliko putnika je napeto gledalo sta se desava…
Oni polahko otkopcase teske crne zimske kapute i pocese sa smjeskom vaditi – jednu staklenu bocu rakije, jednu vina, jednu kisele vode, dva koluta sudjuka, “strucu” hljeba, nekoliko velikih glavica bijelog luka…
“Ooo, pa vi se bas obezbijedili !” Rece drugi policajac, pa svi zajedno prasnuse u smijeh…
Alija i ja radili na jednoj kuci u Stasevici, selu u opcini Ploce.
Jedan balkon je bio uvucen u kucu a drugi normalno izvucen vani. Bez ograde. Da bi skratio put, da ne bi isao okolo, kroz sobe, stavi Cohaja obicnu dasku, “tricu”, (debelu 3 cm. sa vanjskog balkona na unutrasnji.
Prelazio nekoliko puta bez problema.
Ali, kad je prelazio sa vrecom cementa od 50 kg., puce daska, propade Alija i pade na, srecom, zemljanu podlogu, ca. 3 m. duboko. Vreca pade po njemu, puce, stvori se ogroman oblak zelenkaste prasine….
Dvojica starih ljudi su prolazili putem, 10 – tak m. dalje. Svi smo stali i nijemo cekali da se prasina malo smanji.
U to se pojavi Cohaja, sivo – zelen od cementa pa se grohotom nasmija !
“A moj sine, ajme meni ! Da sam ja tako pao, ne bi se vise ustao !” Viknu jedan starac…
Cesto je Cohaja sjedio u nasoj kuci, sa mojim bratom Ibrom pijuckao kafu, pa i rakiju ili gemist. Vrata od sobe su stalno bila otvorena jer je bilo ljeto, jako vruce.
Jednom naidje nas babo, vidi pred njima casice i flasa rakije.
” A moja djeco, sta ce vam rakija ! Okanite se rakije !” Rece im babo.
Nekoliko dana kasnije, nakon sto su popili kafu, bilo im lijeno da odu po case, pa uliju rakiju u soljice od kafe, a flasu slucajno stave pod sto.
Opet naidje babo, gleda, gleda, dzezva na stolu, oni piju iz soljica, nema rakije…
“E, tako, moja djeco ! Pijte kafu i sokove ! Sta ce vam rakija !
Od tada, nisu vise koristili case, redovno su pijuckali rakiju iz soljica za kafu ili iz fildzana…
Vec sam pisao kako smo sjedili u toj sobi na pocetku rata u Hrvatskoj. Bilo je nekoliko omladinaca sa Zabljaka, moj punac Ibro – Covo, Alija Fazlic i mi.
Pricali smo o nadolazecem a i o proslom, drugom svjetskom ratu.
Cohaja i ja smo se zafrkavali.
“E moja djeco, ne znate vi sta je rat ! Ne znate vi kako je kad ni “hliba” nema !”
Rece moj punac “Covo”.
“E moja djeco, ne znate vi kako je jesti prsut bez hliba (hljeba)” nadoda Cohaja smijuci se.
“A idji, j..i se tamo, bleso jedan !”
Skoci Covo sa stolice…
Radio je Cohaja sve i svakome. Uglavnom pomagao komsijama, jaranima, poznanicima, prijateljima. Vozio je naizmjenicno dva zglobna traktora “Tomo Vinkovic “, orao je njive i male baste cak i pod samim kamenim brdom Butorovica, pa i na samo brdu, na Mrljanovcu.
Prevozio drva, sljunak, pijesak, kamenja i ko zna sta jos.
Koliko ja znam, nikada nikome nije naplatio koliko je trebalo, uzimao je nesto novca da moze kupiti dizel za traktora, jer nije imao nikakvih primanja.
Svi su ga znali, bio je legenda !
Skoro svi su ga zvali.
Zivio je za narod i sa narodom.
Cohaja je ziva legenda. Tesko je obolio, ima Parkisonovu bolest, trese se, ne moze da napise meni poruku. Zivi u roditeljskoj kuci kod Lalica kule. Na granici sa selom Mostarska vrata. Ispod puta za naselje Crkvice.
Srecom, poslije rata, kad je bio u Grabovici, u prognanickom naselju u posjeti majci i sestrama, “uhvatila” ga je stocanka Nebija.
Zivi sa njim i uz pomoc komsija iz Mostarskih Vrata i sa Crkvica pomogne mu da se popenje do puta, do vozila hitne pomoci, do taksija.
“Dodje li ti nekad neko od onih jarana i “prijatelja”, upitah ga jednom.
“Neka, neka, necemo sad o tome !”
Usutka me Alija – Cohaja.
Pored ovoga teskog stanja, jos uvijek se Cohaja ponekad djetinjasto, grohotom nasmije, zajedno sa mnom, pogotovo kad ja nesto provalim…
