Edo i Mirjana Hasanbegović su iz Vlasenice, zahvaljući Užičaninu Miloradu N. bezbjedno došli do Skoplja, kasnije u Dansku. Kad je sinovima hrabrog vozača zatrebala pomoć, Edo se odmah našao da riješi problem, uz pomoć Vlaseničana.
Stigao je Edib Edo Hasanbegović (1959) tog proljeća na autobusku stanicu u Zvornik, sa suprugom Mirjanom (1960), inače vlaseničkom Makedonkom i njihove dvije kćerke, tada devetogodišnjom Emilijom i četvoroipogodišnjom Jasminom. Željeli su da “preplivaju” Drinu i nadju se na sigurnijem mjestu. Nego što su bile tadašnje prilike sa lijeve strane rijeke, u Istočnoj Bosni.
Pun autobus žena i djece dočekao je Hasanbegoviće, na tadašnjoj autobuskoj liniji Zvornik – Užice. Nekako su se smjestili. Bili su na korak od sigurnijeg komada zemlje, ali, na graničnom prelazu u Bratuncu, vojnik sa druge strane bio je neumoljiv:
Život za život
“Napolje, svi! Odmah! – podviknuo je i prijeteći podigao kundak puške.
A onda, rutinski, pokupio sav novac, koji su putnici istresli iz svojih džepova. Usput je Edu “zakačio” kundakom puške u rame. Nije stao “samo” na tome: bez imalo stida izveo je dvije djevojčice iz autobusa i pretresao ih od glave do pete, ili do gole kože, tražeći novac!!!
Vozač je ugasio motor autobusa. Svi su se vratili unutar vozila, pored bus-a ostali su Edo i jedan saputnik, osamdesetogodišnjak.
“Ti ostaješ ovdje! Ostali mogu dalje – naredjivački je rekao vojnik Hasanbegoviću.
Ponovio je to još jednom, dva puta, ali vozač nije htio da krene, a Edu da ostavi.
“Ne idem bez njega – procijedio je kroz zube vozač autobusa, ali dovoljno glasno da vojnik – pljačkaš čuje njegove riječi.
U vazduhu punom susnježice, tog šesnaestog dana, mjeseca aprila ružne i tužne ‘92. godine, titrao je i miris baruta i ništa na dobro nije slutilo. Putnici su pokunjeno sjedili u autobusu, a Edi se cio život prevrnuo u glavi.
Odnekud se najednom pojavio šleper. Ispostavilo se, šleper spasa. Dok se kamiončina, kao zmija, provlačio uskim putem, vozač je,na iznenadjenje svih, upalio motor autobusa, Edo je uskočio u vozilo i dok je iznenadjeni vojnik repetirao pušku, kao u filmu, autobus je već zamaknuo u krivini.
Vozač Milorad je odahnuo, a putnicima se oteo uzdah olakšanja.
“Fala dragom Bogu – promrmljao je neko otpozadi, dok su ženi sa dvoje djece u krilu, krenule suze niz lice. Ostali nisu bili ni svjesni šta ih je snašlo.
U Ljuboviji, autobus se zaustavio. Da l’ zbog kafe, stresa, ili onoga što je Milorad rekao Edi, za kafanskim stolom:
“Slušaj, ne budi naivan. Vidiš da nigdje niste sigurni. U Užicu ću te predati mom kolegi koji vozi za Čačak. Odatle, pravo na voz, ide iz Beograda, za Skoplje.”
Edo najprije nije vjerovao svojim ušima, a onda ni očima, kad je Milorad iz džepa “potegnuo” ondašnjih dvjesta njemačkih maraka i pružio ih iznenadjenom Edi:
“Ne guraj mi ruku, nego stavi ove pare u džep, nikad se, moj druže, ne zna kad mogu zatrebati. Ostao si bez prebijene pare. Evo ti broj kućnog telefona, javi se nekad.”
Makedonija je za Hasanbegoviće bila spas u trajanju od pola godine. Odatle, s juga Evrope, su krenuli u još jednu neizvjesnost, prema dalekom sjeveru Evrope, Danskoj. Tu su dobili azil 1995. godine. U izbjeglištvu su boravili i u kolektivnom smještaju na brodu “Norona” u pristaništu Kopenhagena zajedno sa 1100 ljudi.
Prvom prilikom Edo se javio Miloradu. Nije zaboravio čovjeka koji mu je toliko valjao. Možda i život spasio. I česti su ti pozivi i razgovori bili izmedju njih dvojice. Izmedju Danske i Srbije. Izmedju Helsingora i Užica.
A onda su se jednog dana, krajem ‘93. i početkom ‘94., telefonske žice usijale od teme njihovog razgovora:
“Pomagaj, brate, ako ikako možeš – zavapio je glas iz Užica. Djeca mi se kriju u podrumima i na tavanu. U kući ne smiju ni da prespavaju. Svako malo eto vojne policije, nosi im pozive za mobilizaciju, šalju nas u rat u Bosni.”
Edo je ostao bez riječi. Obećao je “nešto”, u što ni sam nije vjerovao. Potegnuo je na kraju svoje Vlaseničane u Tuzli i zamolio ih da pomognu.
“Bez pola riječi su uradili šta sam ih zamolio. Dva mladića, dva Miloradova sina iz Užica, našla su se uskoro na sigurnom u jednoj velikoj državi, koja je primala izbjeglice. Milorad je prodao kuću u Užicu i otišao u drugi kraj Srbije.”
Za to vrijeme Edo je nastavio svoju nadljudsku borbu za egzistenciju u Svenborgu. Položio je danski jezik, radio je neko vrijeme u biblioteci, bio prevodilac u centru za azilante. Kasnije, kada su boravili već u Odensi, prijavio se na konkurs u istoimenom teniskom klubu, koji je imao čak 1100 članova u nekoliko kategorija, za održavanje teniskih igrališta u Odensi. Posao sa kojim se nikad u životu nije sreo, niti je o tome nešto znao.
Najbolji u Danskoj
“Bio sam trinaesti u redu za razgovor. Kažem otvoreno da nemam veze sa tenisom kao sportom, da sam bio pisar u sudu, ali sam i samouvjereno rekao da će biti zadovoljni sa mojim radom. Rekoše, na kraju: ‘Javićemo.’ Mislio sam da od toga nema ništa, kad…”
… Samo što je Edo kročio u stan, zazvonio je telefon, mnogo ranije nego što je očekivao. Stiglo je obavještenje da je primljen! Sretni broj 13!
Prionuo je na posao od prvog dana. Održavao je do 2022. godine čak dvanaest teniskih terena u Odensi, trećem po veličini gradu u Danskoj. Omogućio da steknu kvalitet i da se na njima održavaju internacionalni teniski turniri. Komisija je bila oduševljenja uslovima za igru, dala je “zeleno svjetlo” i održano je šest medjunarodnih teniskih turnira za juniore do osamnaest godina. Stizali su u Odense mladi teniseri iz SAD, Australije, Kine, iz skoro svih evropskih zemalja.
Naši tereni proglašavani su tri puta najboljim u Danskoj. Jedan dogadjaj u moru lijepih, prije odlaska u penziju 2022., ostao mi je u dubokom sjećanju: na jednoj fešti, 2011. godine, i uz prisustvo oko 400 zvanica ustaje predsjednica Teniskog kluba “Odense”, Bente Baset i kaže mi: ‘Popnite se Edo na stolicu.’ Gledam i čudim se, šta ću na stolici, ali ona insistira. Pa će još i dodati: ‘Sad i na sto!’ Ja i na sto, a ona će reći u mikrofon: ‘Sva naša priznanja i zasluge u zadnjih 20 godina donio nam je Edo Hasanbegović. Da njega nije bilo, ne bi bilo ni naših klupskih uspjeha u tenisu.’ Iskreno, srce je htjelo da iskoči od ponosa. Bilo mi je i malo neugodno da toliko ističe moj rad, jer nisam vičan javnim pohvalama, baš kao što mi je i sada neugodno o tome da pričam. I ‘sletio’ sam sa stola, brže nego što sam se popeo” – kroz smijeh će ovo ispričati Hasanbegović.
Zvanična penzija nije značila da je Edo okačio teniski reket “o klin.” Na molbu iz kluba, u početku se javljao na svaki njihov poziv, kad su trebali pomoć. Na kraju je, ipak, prihvatio molbu da nastavi i dalje u “Odensi” i da obavlja svakodnevne poslove u trajanju od dva – tri sata.
Živnuo je od momenta penzionisanja i njegov humanitarni rad. Uključio je u poslove i suprugu Mirjanu. Deset godina “oblače” kompletnom sportskom opremom Fudbalski klub “Respekt” u Sarajevu. Tako je sarajevski klub postao jedinstven u svijetu, jer ga ne finansiraju roditelji djece koja u njemu treniraju, a imaju i mušku i žensku ekipu ( ukupno 150 mladih u muškoj i ženskoj ekipi), nego dobročinitelji kakvi su Mirjana i Edo. Uz to svi u “Respektu” obavljaju svoj posao sa ljubavlju, bez ikakve nadoknade, što je vjerovatno jedinstven slučaj u svijetu. A, imaju školu fudbala i još dva seniorska tima.
“Količina opreme koju šaljemo iz Boldkluba “Odense” mjeri se stotinama kilograma. Inicijativa je potekla od naše zemljakinje Temime Minke Salaharević, koja me spojila sa rukovodstvom sarajevskog kluba. Od tada saradnja Danaca sa “Respektom” u pravom smislu riječi – cvjeta! Samo u novembru ‘24. u “Respekt” je stiglo oko 300 kilograma nove opreme “Humel” iz fudbalskog kluba “Odense”, za sarajevske prijatelje i njihovog direktora Emira Hujdura – kažu Mirjana i Edo.
Nisu Hasanbegovići zaboravili ni Novu Kasabu i tamošnji fudbalski klub “Jadar.” Sportska oprema poslata je i na tu adresu, a u klubu tri godine nisu ni znali ko je njihov “sponzor.” Nije se na “Jadru” završila njihova ljudskost i plemenitost. Otišla je i u Mostar na adresu FK “Velež”, zatim u osnovnu školu u Tešnju, i na još sijaset adresa u BiH. Gdje god su mogli, oni su i pomogli. Tako i izbjeglicama koji su se odlučili za povratak u vlasenički zavičaj.
Stopama svojih roditelja, poodavno je krenula i njihova mladja kćerka Jasmina. Ona je u Domu za nezbrinutu djecu u Nedžarićima svojevremeno odabrala červorogodišnjeg dječaka i finansirala ga punih četrnaest godina, do njegovog punoljetstva. Odmah nakon toga, nastavila je svoju humanu misiju odlučivši se za petogodišnjeg mališana iz istog doma kome sada finansijski pomaže…
