U decembru 1989. godine, komšija Ivica iz Kokota donio je malo, slatko štene, jednog malog psa.
“Evo, Vedo, obećao sam ti da ću ga donijeti kad malo poraste.”
Odmah je dobio ime – Džeki. Postao je Vedin i Aidin ljubimac, njihova najvrijednija “igračka”.
Igrali su se s njim u kući, u dvorištu, a kad je malo porastao, i na ulici i na našim njivama.
Radovao se kao malo dijete kada bi se Vedo i Zlatan vratili iz škole i igrao bi se s njima sve do mraka.
Kad smo se preselili u našu novu, nedovršenu kuću, napravio sam mu veliku drvenu kućicu ispod male terase, blizu starih kamenih stepenica – Takala.
S vremenom je izrastao u velikog, snažnog i vjernog psa. Svi smo ga voljeli, a i on nas.
Nažalost, ubrzo je počeo rat. Počelo je bombardovanje od strane bivše Jugoslovenske vojske, sve češće i intenzivnije.
Tokom jednog od zračnih napada poginuli su Ivicin vo, krava i pas – Džekijeva majka, koju je Ivica zvao “Antinica”.
Nekoliko dana kasnije, Ivica nas je zamolio da mu damo Džekija, jer mu je trebao veliki pas da čuva ovce i kokoši od lisica. Htio je Vedi zauzvrat dati drugo štene.
Bilo mi je jako teško, ali sam odmah pristao.
Ipak, na kraju smo se, na Dženanin prijedlog, dogovorili da Ivica ne uzme Džekija, jer su ga Vedo i Aida previše voljeli – i on je volio njih. Bili su navikli jedni na druge.
Ivica je našao drugog psa.
Već sam pisao o šoku koji je Džeki doživio kada je Ljubuški napadnut raketama iz Prebilovaca kod Čapljine.
Jedna raketa pala je na stari pazar ispod naše kuće.
Džeki je iskopao rupu u tvrdoj, suhoj hercegovačkoj zemlji i pola tijela uvukao unutra. Jedva sam ga izvukao. Oči su mu bile mutne, zamagljene.
Nije vidio ništa, nije reagovao ni na poziv ni na dodir. Cijelo tijelo mu se treslo.
Otišao sam kod veterinara Milasa.
Rekao mi je da je Džeki doživio težak šok. Dao mi je tablete koje sam trebao zamotati u komad mesa i natjerati ga da ih pojede.
To je bilo skoro nemoguće, jer nije htio ništa jesti.
Na kraju sam uspio, i nakon pet dana Džeki se oporavio.
Zatim, 15. augusta, na veliki katolički praznik Veliku Gospu, svi muškarci, muslimani iz Ljubuškog, odvedeni su u logor Heliodrom.
Nakon što smo dobili lažno garantno pismo iz Njemačke, pušteni smo iz logora i dobili 24 sata da napustimo Ljubuški i Bosnu i Hercegovinu.
Nekoliko dana kasnije, 27. augusta 1993. godine, dok smo napuštali svoju kuću, na putu ispred našeg doma izdahnula je naša majka Fatima…
Nakon šoka i bolnih događaja, uspjeli smo organizovati dženazu istog dana.
Ahmet je uspio odgoditi polazak autobusa za Zagreb za sat vremena.
Stolar Salem Soja je ručno izradio tabut, jer nije bilo struje.
Mislim da je to bio posljednji tabut koji je napravio. I mislim da je to bila posljednja dženaza koju je u Ljubuškom predvodio imam Asim Smajić.
Prije dženaze sam se dogovorio s Dženanom da iznese torbe u magazu ispod naše stare porodične kuće,
da povede djecu, svoju majku, Mirjanu i Cicu taksijem do autobusa, a da ćemo mi muškarci dotrčati tamo nakon dženaze.
Kad sam se vratio kući, odvezao sam Džekija da ne ostane zavezan, otrčao u kuću, brzo se istuširao i presvukao za osam minuta i potrčao kroz baštu ispod kuće.
Uzalud sam se osvrtao – Džekija nigdje nije bilo.
“Zar ćemo se rastati bez pozdrava?” pomislio sam razočarano.
Kad sam stigao do starog hotela, iznenađeno sam zastao.
Nešto dalje od mene, ispred sportskog centra, stajao je autobus s upaljenim motorom.
A oko autobusa je polahko hodao naš dragi Džeki, s podignutom glavom, tražeći naša lica na prozorima.
Kasnije mi je Esefa ispričala da je trčao za njom cijelim putem do autobusa.
Nisam znao šta da radim.
Ako ga pozovem, ne znam kako ću ga ostaviti.
Ali ako ga ne pozovem…
Ipak, kukavički sam se sakrio iza ulične lampe, čekao da napravi još jedan krug oko autobusa,
i dok je ponovo obilazio, brzo sam otrčao iza autobusa, a dok je on gledao prema prednjim vratima,
ušunjao sam se na stražnja vrata, spustio glavu i našao svoje mjesto.
Odmah nakon što sam ušao, autobus je polahko krenuo.
Kad smo prošli pored starog hotela, pogledao sam kroz prozor.
Džeki je trčao uz autobus, još uvijek tražeći lica na prozorima.
Zatim je autobus ubrzao, Džeki je potrčao još brže, zatim je stao, polako krenuo uzbrdo prema našoj kući,
i dalje gledajući prema autobusu koji je nestajao prema Vitini…
Kad smo stigli u Zagreb, Dženana je shvatila da nije ponijela dječiju odjeću.
U haosu i stresu, zaboravili su staviti dvije torbe iz magaze u taksi.
Nazvala je komšinicu Janju i zamolila je da pošalje torbe autobusom, redovnom linijom za Zagreb.
Kad se Janja približila torbama, naš Džeki je skočio na nju.
Ležao je pored torbi i nije puštao nikoga blizu.
Pričalo se da je ugrizao komšinicu koja je prošla pored magaze.
Džeki je čuvao ostatke jednog života, tragove jedne ljubavi…
Na kraju je komšija Milan (koji je živio u kasarni) morao upucati našeg Džekija.
Postao je agresivan i opasan.
Nažalost, moralo je završiti tako.
Na slici, Vedo i Dzeki ratne 1993 godine, nekoliko dana prije rastanka.