Piše:Mehmed Meho Muminagić
Moj dedo Ibrahim Muminagic, rodjen je i zivio u Ljubuskom. Ozenio se komsinicom Fatimom rodj. Mujezinovic, sa Prilaza, mahale iznad Ljubuskog. Zivjeli su u Muminagica kuli, jednoj od 6 nadaleko poznatih kula u Ljubuskom.
U medjuvremenu je napravljena nova kuca, na drugom kraju avlije, uz samu cestu – ulicu Zabljak.
Dedo je bio krojac. Imao je snajdersku radionicu u manjoj magazi ispod porodicne kuce na Zabljaku. Supruga Fatima je bila domacica.
Zivjeli su sretno, dobili dva sina, Saliha i Hamida.
A onda je poceo prvi svetski rat. Ibro je mobilisan u austrougarsku vojsku. Nerado je napustio roditelje, trudnu suprugu, sinove, Zabljak i Ljubuski. Bio je oficir, kapetan. Hrabro se borio na raznim ratistima. Teske ratne godine su prolazile. Na kraju je zavrsio na Solunskom frontu gdje je zarobljen. Kraj rata je docekao u zarobljenickom logoru u Sibiru. Nakon zavrsetka rata, konacno je oslobodjen, pusten na slobodu.
Ali time nisu prestale teske muke.
Slobodan covjek, ali bez novca, bez hrane, bez icega, ostavljen ispred logora da se snalazi kako zna i umije.
Znao je moj dedo i umio. Snasao se i dosao kuci, na Zabljak !
Ali, ne daj Boze nikome !
Dosao je kuci nakon mnogo, mnogo mjeseci !
Prebacivao se kako je znao, najvise pjeske, u zapreznim kolima, teretnim vozom u otvorenim vagonima na gomilama uglja, u zatvorenim vagonima punim ovaca ili stoke, u putnickim vagonima dok ga ne izbace…
Zaustavljao bi se u selima, radio danima da se prehrani i zaradi zavezljaj hrane, uglavnom kukuruze za iducih nekoliko dana putovanja. Nakon dugog teskog iscrpljujuceg rata u ionako siromasnim ruskim selima osjecala se teska neimastina.
Novca nije uopste vidio ni on ni stanovnici sela i mjesta kroz koje je prolazio.
Hrane nije bilo dovoljno ni za mjestane, pogotovo zimi i u proljece, ali ipak su odvajali nesto i za njega.
Ionako iscrpljen, slab, mrsav, slabio je jos vise istovremeno gubeci sve vise nadu da ce ikada stici kuci, da ce ikada vise vidjeti roditelje, zenu, sinove…
Kad se konacno nasao u Banatu, pa u Slavoniji, osjecao se kao da je stigao kuci.
Ponovo je disao punim plucima, koracao sigurnim koracima radio u poljima sa istim onim zarom i zanosom kao kad je tek izasao iz logora.
Banat, Srijem, Slavonija bili su ipak “zapad” za Sibir i ostale ruske pokrajine.
Ali, i dalje je morao raditi danima da se prehrani i zaradi hrane za iduce dane.
Sad je vec zaradjivao i pomalo novca, skupljao za put do kuce.
Svakodnevno je skupljao ostatke hljeba i kukuruze, susio na suncu i pakovao u veliku jutanu vrecu.
Znao je, cuo je, da je velika glad i u Hercegovini.
Kad je konacno skupio dovoljno novca, s velikom vrecom suhih kora od hljeba na ledjima, otpjesacio je do Vinkovaca, kupio kartu i sjeo u voz za Čapljinu.
Nakon dva dana, opet sa vrecom na ledjima, popeo se na vrh takala, dosao do rodne kuce…
Na Zabljaku, ispred pune kafane, igralo se mnostvo djece. Neko od gostiju ispred kafane rece: “eno bogami naseg Ibrage !”
Djeca potrcase, Ibro zagrli grcevito svoje, sad vec velike sinove Saliha i Hamida.
Gleda to zbunjeno mali Hilmija, uhvati mog dedu za rukav, pa povika: “Babo, babo ! I ja sam tvoj !”…
P.S.
Ovu pricu sam cuo davno od naseg babe i opet od amidze Mustafe, ali sam bio zaboravio.
Opet sam cuo nedavno, poslije dzenaze naseg rodjaka Hame.
Cuo sam i drugu verziju:
Kad se vracao iz zarobljenistva, penjao uz takale, sreo je malog, plavog, cetverogodisnjeg djecaka. Upitao ga je: “ciji si ti ?”
“Ja sam Ibragin !” Odgovorio mu je djecak, u stvari njegov sin !