Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno subota, 04 Oktobar 2008 14:41
Klikova: 1210
Jeste li ikada imali prijetelja,kome ste jednostavno mogli reći:“Završi to“!.Takvih
prijetelja je sve manje i treba ih tražiti „svijećom“.Jedan od takvih,istina
malobrojnih,je Mile Živković zvani „Mrče“(1937-2001).Mile je bio najmlađe dijete u
braku Pere i Mare Živković.Potječe iz mješovitog braka,različitih religija,koje su u
prošlosti bile jedna vjera.
Njegov otac,Pero Živković,je bio jedan od osnivača
Komunističke partije u Ljubuškom.U braku sa Marom rođeni su Ljubo,Zagorka,Rada i
Milenko/Mile/.Živjeli su u našem gradu/kod Vatrogasnog doma/ i predstavljali onaj
građanski element,bez kojih se ne mogu zamisliti gradovi,koji imaju nukleus
multietničosti.Živeći u multivjerskoj i multietničkoj sredini,sa svojim komšijama i
susjedima iskazivali su ljubav,poštovanje,toleranciju prema različitostima koje kao
pojedinci i individue nosimo sa sobom.U tome je naročito prednjačio naš „Mrče“!
Završio je Pedagošku akademiju i postao nastavnik biologije i kemije.Kao nastavnik
nikada nije održao školski čas u svome gradu!To je sudbina revolucionara i njihove
djece koja se svodi na poznatu sintagmu:“Revolucija jede svoju djecu“Ponekad se
ljutio na tu činjenicu,kao i na ostale nepravde koje je doživljavao kroz svoj
životni put(stan,posao,siromaštvo..!)
Bio je društveno organiziran kako to i priliči samosvjesnim građanima.
Preferirao je „opće dobro“,što je i suština humane politike.
Zato je uvijek bio u raskoraku sa tendecijama pojedinačnog probitka,koji je poništavao sve ideje i realizaciju
društvene korisnosti oipćeg blagostanja!
Nakon odsluženja vojnog roka,pojavio se u Ljubuškom igrajući zaF.K.“Sloga“ Ljubuški.
U nogometu je bio vrlo uspješan.Iako malograsta,bio je atletski razvijen.
Salto je izvodio u svojim pedesetim godinama života!Treneri su gradili svoju igru na njegovoj
brzini,koju bi i danas mnoga nogometna krila poželjela.Sportski duh i optimizam ga je održavao i nosio
Najednom se izgubio u mjestu Drenje kod Đakova,gdje se oženio i
dobio dva sina sa Zorom Marković,sa Ruljaša/Humac/.Brak nije uspio i „Mrče“ se ponovo oženio sa Slavicom iz Drenja.Sa Slavicom je „rodio“ četvero djece.Vratio se ponovo u Ljubuški.Kao sin osnivača
KP za Ljubuški,ali ne „guzonjin“ sin,na jedvite jade se „skrasio“ u kasarni pored Crvenog križa u Ljubuškom.Kako je uvijek bio skroman,bio je prezadovoljan ovim smještajem u kojem je živio sa
suprugom i četvero djece/dvije sobe i hodnik/.Ono što nije uradio Ljubuški,uradio je Čitluk i zaposlio našeg „Mrču“ u Osmogodišnjoj školi u Čitluku.Putovao je „Mrče“ svakog radnog dana autobusom ili
auto-stopom na relaciji Ljubuški-Čitluk-Ljubuški.
Ništa mu nije bilo teško i nije se žalio na gubljenje vremena u tom svakodnevnom putovanju.
Djeca su rasla,stan je bio sve „tješnji“.
Tada mu je Osmogodišnja škola Čitluk ponudila stan u Osnovnoj školi Vionici kod Čitluka.
“Mrče“ je prihvatio ponudu i odselio u Vionicu.Napustio je svoj Ljubuški,razočaran i uvrijeđen.Osjećao se odbačen od svoga grada.Mi,njegovi prijatelji,ostali smo uskraćeni za njegovu
dobroćudnost,vedrinu,vjernost.Svima je pomagao na razne načine,bilo da je riječ o
mobi,o poduci,o „intervencijama“ različitih vrsta.Volio je siromašne,ponižene,uvrijeđene.Davao im riječi podrške,poklanjao im sate sagovorništva,ponekad na štetu svoje djece i porodice.Dugo vremena,s ponosom,je
bratski drugovao sa svojom sestrom Radom i njenim mužem Ćuk Dejanom,također
Ljubušakom,čovjekom rođenom za neki drugi svijet.Kada bi se „sporječkao“ sa bratom
Ljubom,uvijek je citirao onu narodnu:“Pljuni nada se,pada po tebi“!
Ponekad bi „Mrče“ iz Vionice stigao u Ljubuški.To je bilo rijetko.Za nas njegove prijatelje to je bio praznik.
Čuo se ushićeni smijeh,šala,kikot,improvizacija.Naravno sve je bilo „garnirano“ sa
„zvečevom“ ili „gemištom“.Ljubuški je tog dana bio „bogatiji“,a Čitluk „siromašniji“.Posljednjih godina života,boraveći u drugoj sredini,“Mrče“ se udaljio od Ljubuškog.Možda smo se i mi promjenili?Možda se umorio od života ili je srce zamjenio razum?Vrag bi ga znao?!Ali ostalo je u „Mrči“ ono njegovo,ono roditeljsko:
Ljubav za sve Ljubušake,
Osmijeh za prijatelje,
Pravda za oštećene,
Utjeha za siromahe,
Jedno veliko srce za LJUDE!
Nije dočekao unuke svoje kćerke,ljubimice Sanje,koja dvanaest(12) godina nije
uspjevala zatrudniti.Trebalo je da „Mrče“ umre,pa da Sanja uspješno rodi.Tu
činjenicu je Sanja prokomentirala riječima:“Ovo je Stari poradio kod Boga,da mi se
ispuni želja života“.
Autor u to vjeruje!Takav je bio naš MRČE!
Kada bi opet birao prijatelje moga života,opet bi izabrao dragog
Milu Živkovića-„Mrču“.
Kemal(Kemo)Mahić,profesor