SREĆKO DŽAMONJA

O genezi nastanka svog prezimena Dario Džamonja u jednoj predivnoj kratkoj priči piše: “Kad god bi moj djed popio “bokalčić” previše u “Lovcu” (na proteste moje bake: “Šuti, budalo stara, ne daš mi djetetu spavati!”), objašnjavao mi je kako smo mi, Džamonje, “plave krvi”. Bio sam tek dijete (7-8 godina) koje je tek počelo “uvlačiti” cigarete, ali pamtim kako je objašnjavao genezu nastanka našeg prezimena. Elem, mi vučemo porijeklo od italijanskih kontova Zamonni, da bismo, tamo u nekom vijeku, prešli u Dubrovnik, malo se smirili tamo (a ja, poučen dosadašnjim iskustvom sa svojim privremenim stanovima, pretpostavljam da smo bili protjerani), a onda preselili u Ljubuški, gdje se prezime mijenja u Zamenje; dolaskom Turaka ime se mijenja u Džamonje”. (1) Džamonje su prije 1184 (1770.) godine živjeli na Carini u Mostaru: “Cvita, kći Mitra Džamonje iz Carine u Mostaru, vjenčala se za Petra Kosovca, sina Ivanova iz Ćose hodžine mahale uz 1.000 akči mehri muedžela; 13. džemada I 1184. (1770.) godine”. (2) Nikola Džamonja je 1870. godine bio jedan od šest potpisnika ugovora o darovanju po 225,5 forinti za gradnju crkve u Imotskom. (3) Nikola Džamonja, pok. Filipa, zlatar i Marko Džamonja, podvornik, nalaze se među ljubuškim prinosnicima “Matice hrvatske” 1896. godine. (4) Iz novinskih oglasa vidi se da je Nikola Džamonja živio i radio kao zlatar u Ljubuškom 1899. godine (5) i da je 1920. godine bio redoviti član općinskog Zdravstveno-redarstvenog povjerenstva. (6) Jedna porodica Džamonja porijeklom iz Ljubuškog doselila se u Prozor kao gostioničari iz naselja Rama. (7)
Srećko Džamonja, književni prevodilac sa francuskog jezika i pedagog, rodio se u Ljubuškom 1894. godine. Osnovnu školu polazio je u Bosanskoj Krupi, gimnaziju u Sarajevu i Tuzli. Još kao gimnazijalac sudjelovao je na konferenciji tuzlanskih Mladohrvata na kojoj se raspravljalo o nacionalnoj svijesti Hrvata i Bošnjaka. O svom školovanju u Sarajevu, protivno očevoj želji, piše: “Poslije položenog ispita u Tuzli vratio sam se u Sarajevo gdje sam očekivao da se otvori nekakav najavljeni učiteljski tečaj za one koji imaju šest razreda gimnazije radi čega sam i polagao peti i šesti razred. Tečaj se nije otvarao. U to je počeo balkanski rat. Princip i još neki omladinci otišli su u “komite”… “Meni takva ideja kao suviše smion korak nije padala na pamet, a da jeste , vjerovatno bi i ja još onda otišao”.

Dolaskom u Sarajevo uključio se u burne antirežimske aktivnosti sarajevske omladine, u prvom redu đaka Gimnazije i Učiteljske škole. Družio sa sa đacima iz Ljubuškog Đulagom Bukovcem, Ibrahimom Fazlinovićem, Ahmetom Sadikovićem i Sulejmanom Selimićem (sinom Zaim-bega), koje su zvanične vlasti proglasile drskim i opasnim buntovnicima. U toku 1910. godine u Sarajevu je osnovana “Hrvatska napredna organizacija”, krajem 1911. godine i “Srpska napredna organizacija”. Prije fuzije u jednu organizaciju jugoslavenske orijentacije u februaru 1912. godine izbile su masovni đački nemiri u kojima su navedeni Ljubušaci igrali vrlo značajnu ulogu. Prema zaključku Zemaljske vlade iz svih srednjih škola u Bosni i Hercegovini isključeni su iz sarajevske preparandije Selimić Sulejman, prva godina, Bukovac Đulaga, prva godina, Džamonja Srećko, druga godina, Kordić Matija, druga godina i Kranjčević Ivan, prva godina. (8) Školovanje je pokušao nastaviti u mjestu Kastav u Istri, ali ga direktor Učiteljske škole Vladimir Nazor nije htio primiti, jer je iz vladanja imao ocjenu “loše”. Vratio se u Ljubinje(!) gdje je položio privatno peti i šesti razred  gimnazije. Bio je delegat na Mladohrvatskom kongresu u Dubrovniku krajem augusta 1912. godine, značajnom po priznanju principa narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Na formiranje Džamonjinih političkih stavova presudno je uticao njegov stric Đuro: “Na mene je izvršio presudan uticaj u tom pravcu jedan razgovor s mojim stricem Đurom koji je već tada otvoreno zagovarao zajedničku borbu Srba i Hrvata preko svog ‘Osvita’, a i u Bosanskom saboru”.

U novembru 1912. godine, u romantičarskom zanosu dječaka, skovao je plan da u Beču ubije austro-ugarskog ministra vanjskih poslova grofa Bertholda. U potrazi za oružjem bio je u Zagrebu i Beogradu gdje su ga odvratili od te namjere, jer bi to Srbiji donijelo više štete nego koristi.

Jedno vrijeme boravio je u Beogradu i Skoplju, zatim se u martu 1913. godine vratio u Beograd. Kad je buknuo rat s Bugarskom, javio se u dobrovoljce, ali je na nagovor ministra prosvjete morao odustati od tog nauma i konačno položiti završne ispite u Učiteljskoj školi. Poslije ispita radio je kao dobrovoljac bolničar u vojnim bolnicama. (9)

U periodu od 1916. do 1921. godine boravio je u Parizu gdje studirao i završio književnost i filozofiju. Po povratku u zemlju 1925. godine predavao je francuski jezik mostarskoj gimnaziji* što se vidi iz autobiografskih napisa nekih njegovih zahvalnih učenika. Sudeći prema nekim nedovoljno pouzdanim izvorima poslije “mostarskog” perioda radio je kao profesor francuskog jezika i filozofije i upravnik ili osnivač osnovnih škola i nižih gimnazija u nekoliko mjesta u Srbiji i Makedoniji*. Poslije Drugog svjetskog rata radio je kao direktor Učiteljske škole u Sarajevu od 1945. do 1948. godine (pune tri godine), zatim inspektor u Ministarstvu industrije u Sarajevu i upravitelj kazališta u Požarevcu. Umirovljen je prije 1954. godine. Otada do 1968. godine posvetio se prevodima sa francusklog jezika u čemu je bio vrlo uspješan. Pored prevoda pisao je stručne recenzije školskih udžbenika, pedagoške članke, književne kritike i memoarsku prozu. (10, 11)

Umro je u Zagrebu 1973. godine. Sahranjen je na Mirogoju u porodičnoj grobnici sa suprugom Donkom (18961969), sinom Dušanom (1928-2009) i kćerkom Verom (19182002).

 

Pedagoški članci

Primjer neprovjerenog procjenjivanja vrijednosti učenika, Naša škola Sarajevo, 1952, 3–4, 163–166.

Emotivni činilac u nastavno–odgojnom procesu, Pedagoški rad Zagreb, 1952, 5–6, 190–197.

 

Prevodi

Henri Bergson, O smijehu: esej o značenju smiješnoga (1920 i 1957)─Anri Barbis, Svjetlost (1923 i 1954)─Georges Duhamel, Krik iz dubina(1956)─Romain Rolland, Clérambault (1956)─Roger Ikor, Izmiješane vode (1957)─Sabatier Robert, Boulevard (1957)─Gabriel Delanay, Noć bez svanuća (1958)─Maurice Toesca, Pariz jednog aprilskog dana (1959)─Roger Vaillant, Zakon (1959)─Theriault Yves, Agakuk: roman o Eskimima(1960)─Henry Castillou, Kriza (1960)─Maurice Toesca, Moć spletke, (1960)─Levi-Strauss Claude, Tužni tropi (1960)─Cotte Jean Luis, Željezna kolona(1961)─Sabatier Robert, Alen i Crnac (1962)─Jean Louis Curtis, Šume mraka (1963)─Memmi A., Kip od soli (1964)─Roger Peyreffite Izgnanik iz Kaprija (1964)─Simon Jean Pierre, Vrijeme nasilja (1965)─Roger Ikor, Odisej u luci (1965)─Andre Castelot, Maria Antoaneta (1968).

 

Djela

Sjećanja, zbivanja, susreti, Prvi dio, Zagreb 1972.

Sjećanja, zbivanja, susreti, Drugi dio, Zagreb 1972.

 

* Đuro Džamonja-bivši učitelj, političar, član Središnjeg odbora Hrvatske Narodne Zajednice 1908. godine, urednik mostarskog “Osvita”, član Glavnog odbora Narodnog vijeća Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, jedan od potpisnika Majske deklaracije 1918. godine, organizator nove vlasti u Hercegovini neposredno poslije završetka Prvog svjetskog rata itd. Na dan štrajka đaka Učiteljske škole 19. februara 1912. godine pred zgradom Zemaljske vlade održao je govor pokazujući krvav rubac teško ranjenog đaka Šahinagića.

 

* Te godine u Mostaru rodio mu se sin Vladimir, od 1944. godine borac Druge ličke partizanske brigade. (Druga lička proleterska brigada: zbornik sjećanja., Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd 1988.; Spisak preživjelih boraca i starješina Druge ličke proleterske brigade., http://www.znaci.net/00001/110_8.pdf). Vladimir je živio u Zagrebu u očevoj vili na Dubravama.

 

* U Strumici mu se 1928. godine rodio sin Dušan-vrhunski hrvatski kipar, umjetnik svjetskog glasa.

 

1.         Dario Džamonja., Plava krv., Buybook, Drugo izdanje, Sarajevo/Zagreb 2014.

2.         Sidžil nevesinjskog kadije (1767-1775) godine, (regesta)., Obrada: Hivzija Hasandedić, Arhiv HNK/Ž, Mostar 2009.

3.         3. http://www.samostan-imotski.hr/zajednice-top-menu/93-povistana

4.         Izvještaj “Matice hrvatske” 1896., “Matica hrvatska”, Zagreb 1897.

5.         Oglasi., Sarajevski list 1899, 55 , 5-1902, 151, 4,-1914, 70, 8.

6.         Arhiv BiH, ZVS 160, 95/84/11, Izvještaj o radu Zdravstveno-redarstvenog povjerenstva u Ljubuškom.

7.         http://www.rama.co.ba/stranice/naselja-srednje-rame

8.         Istjerani đaci., Zeman 1912, 34, od 28. marta.

9.         Bogičević V., Sarajevski atentat 26. VI 1914., Pisma i saopštenja., Svjetlost, Sarajevo 1965. Pismo Srećka Džamonje, prof. u penziji., Lovran, 16. II 1954, 47-54 I 96-99.

10.      Milačić K., Džamonja Srećko., Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb 1993.

11.      Savremeni književni prevodioci Jugoslavije., Savez književnih prevodioca Jugoslavije, Kultura, Beograd 1970.

Halid Sadikovic

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3658 Posjeta 2 Posjeta danas