HASAN MAHIC

Tri su ljubuška Bošnjaka završili medicinske studije u Beču: Ejub Mujezinović, Hasan Mahić i Šefik Sadiković. Prvi je radio kao vrstan hirurg u Banja Luci, drugi dugo godina u Ljubuškom i Mostaru, treći skoro čitav radni vijek u Ljubuškom. Svaki od njih je na svoj način ponos ljubuških muslimana.

O dru Hasanu Mahiću u ljubuškoj usmenoj predaji ostale su samo riječi hvale jednom sreskom ljekaru, stručnom, humanom, požrtvovanom i vrlo ozbiljnom po prirodi. Njegovi humani postupci davno su pali u zaborav, ali je do danas ostalo sjećanje na njega po lijepoj i za one prilike velikoj kući koju je sagradio uz cestu na izlazu iz ljupkog grada prema Vrgorcu. Ljubušaci su je zvali “Mahića kuća”*, a njen vlasnik u porodičnom krugu ju je zvao po kćerci “Vila Šahdija”. Kuća je i danas na uzgoru, doduše sa nekim izmjenama. Nekad na osami, danas je u potpuno novom ambijentu.*

4

Hasan (Alage) Mahić potiče iz ugledne, stare ljubuške porodice Mahića, vjerovatno najbrojnije, pored Konjhodžića. Rođen je u Ljubuškom 1885. godine u brojnoj porodici (braća: Mujaga, Džemal, Ethem, Sulejman i Salko *). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Mostaru 1906. godine, medicinske studije u Beču 1912. godine. Za vrijeme studija bio je jedno vrijeme stipendista “Gajreta” i Zemaljske vlade. Do 1914. godine radio je kao pomoćni (sekundarni) ljekar u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu gdje su njegov rad i stručnost tada eminentni bolnički ljekari, pretežno stranci, ocijenili visokim ocjenama. Od maja 1915. do novembra 1930. godine bio je sreski ljekar u Ljubuškom, zatim zdravstveni savjetnik načelnika Sreza gornjoprološkog sa sjedištem u Gostivaru i kratko vrijeme na sličnoj funkciji u Gradiški i Plevljima. Ukazom Kralja, na prijedlog ministra socijalne politike i narodnog zdravlja, premješten je sa mjesta savjetnika načelnika sreza plevaljskog za savjetnika načelnika sreza mostarskog, 5. grupa, gdje je kao ljekar radio do smrti. Moguće je da je radio i u drugim mjestima Kraljevine zbog tada uobičajenih čestih premještanja državnih službenika.

rodnom gradu kroz oko 15 godina rada potvrdio se kao odličan ljekar. Njegov lik i stručni rad kotarskog liječnika kao državnog službenika ljubuški kotarski predstojnik Ismet-beg Gavrankapetanović ocijenio je 1919. godine probranim riječima:

“Vrlo ozbiljan, sposoban, vrijedan, marljiv, verziran i ambiciozan kotarski liječnik. Španjolska bolest učinila ga je za neko vrijeme nesposobnim za vršenje liječničke službe, ali on se sada od ove dobro popravio, te službu kotarskog liječnika opet valjano vrši. Njegovo vladanje je besprijekorno”.

Dr Mahić se svestrano borio za dobrobit svog grada i rodnog kraja. Nije mu bilo nimalo lako da u sredini iz koje je ponikao razvije medicinske principe “bečke medicinske škole” i da pacijentima pruži ono što su od njega očekivali. Samostalan ljekarski rad kroz 15 godina u jednom tako velikom kotaru zahtijevao je veliku stručnost, izuzetno naporan terenski rad u vrlo lošim prometnim prilikama, česta samoodricanja. Bio je ujedno kliničar svih specijalnosti, ljekar terapeuta, epidemiolog, savjetodavac, dobrotvor, “majka sirotinje”. U selima, a i u ljupkom gradu, pored nestašica svake vrste, skoro svake godine harale su epidemije zaraznih bolesti protiv kojih su preduzete mjere zaštite bile malo efikasne.

U toku 1917. godine dr Mahić je od 2.556 pregledanih pacijenata svega 25 uputio u bolnicu, što je sa aspekta savremene medicine zadivljujući dokaz da je u svojoj ordinaciji sam vršio dijagnostiku i liječenje bolesti skoro svih pacijenata koji su mu se obratili.

Dr Mahić je igrao značajnu ulogu u političkom životu ljupkog grada. Bio je podpredsjednik Kotarskog odbora Narodnog vijeća 1918. godine, predsjednik Mjesnog odbora Muslimanske Jugoslavenske Organizacije i jedan od čelnih ljubuških intelektualaca koji su na sastanku 1921. godine energično tražili osnivanje srednje škole u gradu. Kraljevskim ukazom od 12. decembra 1922. godine odlikovan je Ordenom sv. Save V stepena.

Ubili su ga partizani 1945. godine u Mostaru pod nerazjašnjenim okolnostima*. Iza sebe je ostavio suprugu Zehru (djev. Hasanefendić), kći Šahdiju i sinove Muhameda i Ševkiju. Šahdija, profesorica francuskog jezika, umrla je u srednjim godinama, Muhamed, renomirani mostarski internista, živi u Norveškoj, Ševkija magistar farmacije, jedan od pionira teniskog sporta u Mostaru i darovit slikar, živi u Mostaru.

1* Istaknutije kuće Ljubušaci su nazvali po prezimenima vlasnika (“Nuića kuća”, “Osmića kuća”, “Đumišlića kuća” itd)

* Mehmed Ib. Mahić sakupio je za Firdusov mearifski fond 28,3 kruna. Darovaše: 10 K Mehmed H. M. Mahić, po 2 K Memiš-aga Mahić, Memiš-aga Mahić Mujagin, Sabit-aga Mahić Salihagin, po 1 K Alaga Mahić, Mehmed Alija Mahić, Mujaga Mahić, Sulejman Mahić Mujagin, Salko Mahić Memišagin, Zaim-aga Mahić, Hasan Mahić, student medicine, Derviš-aga Mahić, Alagin. Muharem-aga Mahić, Ahmed-aga Mahić Salihagin, Memiš-aga Mahić Ibrahimagin i 50 hel. Mula Salih Mahić. (Musavat 1910, 70, 2, od 17. augusta).

* Mahmut-aga Mahić bio je načelnik grada Ljubuškog od 1900. do 1905. godine.

* Prva učiteljica muslimanka iz Ljubuškog bila je Sabira Mahić (Avdage).

 

Arhiv BiH, Personalni dosijei službenika.

Pravda 1920, 79, 1, od 5. augusta.

Pravda 1922, 67, 2, 70, 2 i 82, 2.

Službene novine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1923, 21, 1, od 29. januara.

Premeštaji., Pravda 1934, 10614, 3, od 24. maja.

Arhiv BiH, Službene novine Kraljevine Jugoslavije, 1935, 165, 1., od 19. jula.

3

Tekst: Halid Sadiković

Fotografije: Kemal Mahić

4260 Posjeta 4 Posjeta danas