U zapadnom dijelu Hercegovine u romantičnoj okolini, koju natapa i za vrijeme ljetne žege rashlađuje rijeka Vriještica, prostire se Vitina. Još prije 2200 godina, kad su ove krajeve počeli naseljavati Rimljani, Vitina je bila, izgleda, znatnije mjesto. I po porijeklu same riječi Vitina moglo bi se naslućivati, da su Vitinu osnovali Rimljani (lat. riječ vita znaći život), piše Kasim Gujić za KALENDAR NAPREDAK, 1. siječnja 1939.
Da je Vitina bila rimska naseobina, vidi se najbolje po iskopinama. Prilikom kanalizacije Vitinskog Polja nađene su lađe i čitave kuće. Uza to valja istaći, da je kroz Vitinu, zapravo kroz Vitinsko Polje, i to malo niže ispod pučke škole, prolazila glavna rimska cesta Solin—Runovići—Vid (Narona). Po svemu ovome sudeći Vitina je bila naseobina i opstojala u ono doba, kad su ovim krajevima vladali Rimljani. U 14. vijeku Vitina sa susjednim selom Veljacima bila je plemenita baština bosanskog kralja Stjepana Dabiše. Plemenito selo Veljake, po svoj prilici s Vitinom, darovao je kralj Dabiša 26. travnja 1395. godine svojoj kćeri Stani, a poslije njezine smrti izričito je poveljom naređeno, da to selo pripadne knezu Jurju Radivojeviću kao vjekovna baština. Nekako do 1465. godine Vitina je pripadala Hercegu Stjepanu (1435.—1466.), osnivaču i prvom gospodaru Hercegovine. Godine 1465. ili 1466. Vitina pripade definitivno Turcima. Za turskog vladanja Vitina je spadala kotaru Gabeli u političkim stvarima, a sudu imotskom (kadiji) u sudskim stvarima, što se utvrđuje ispravom imotskog kadije Omera, sina Nezirova, od 8. kolovoza 1670. (21. rebiulevela 1081. g.). U Vitini je sačuvana predaja, da je kroz Vitinu prolazio i Janković Stojan 1687. godine, kada je udario na Mostar. Tom prilikom Janković je zapalio Mesihovića konak, a to su današnje razvaline kuće Sačir eff. Mesihovića. Vitinski begovi Kapetanovići. Ispod Imotskoga prostire se selo Glavina i u njemu manje selo ili naselje (komšiluk) zvano Zdilari. Tu je bilo sjedište hrvatske familije conte CvitkovićaZdilara. U župnim matičnim knjigama franjevačkog samostana u Imotskom Cvitkovići se nazivaju contima. Isto tako iz tih knjiga. a osobito iz knjige vjenčanja, vidi se, da su se Cvitkovići ženili contesama. I u rodoslovlju familije Cvitkovića, koje je potvrđeno po venecijanskom magistratu 10. veljače 1793., svi članovi te familije nazivaju se contima. Conte Jozo CvitkovićZdilar, sin conte Petra i Katarine Cvitković (rođen 8. studenoga 1788.), bio je časnik u austrijskoj vojsci. Učestvovao je u nekoj pobuni i radi toga je morao ostaviti Imotski i pobjeći u ondašnju Tursku (Bosnu i Hercegovinu). To je bilo u prvoj polovini 19. vijeka, i to u drugom deceniju, po svoj prilci poslije 1814. godine, t. j. iza smrti svoga oca Petra. Prešao je na islam i dobio ime Sulejmanbeg. Kao pismen, vješt i okretan čovjek brzo se snašao u novoj sredini, stekao povjerenje muslimana Vitine i Ljubuškoga i postao ljubuškim kapetanom (on je kapetaniju uzurpirao, što nije bio rijedak slučaj u onom vremenu). Taj Sulejmankapetan je osnivač begovske porodice Kapetanovića i najstariji član musliman te porodice. U ovoj begovskoj porodici bilo je znamenitih i zaslužnih ljudi. Samo da spomenemo Mehmedbega KapetanovićaLjubušaka, koji je štampao više djela i među muslimanima Bosne i Hercegovine počeo se prvi interesirati za narodne umotvorine (pjesme, poslovice, doskočice i dr.). Valja osobito istaći, da je Mehmedbeg KapetanovićLjubušak prvi od muslimana Bosne i Hercegovine počeo pisati svoja djela latinicom i ćirilicom. Tako je Mehmedbeg uveo latinicu i ćirilicu među bosanskohercegovačke muslimane. Da je Mehmedbeg samo to učinio, bilo bi dosta od njega, pa je samo time zadužio muslimane Bosne i Hercegovine. Utvičiki boj 31. svibnja 1832. godina. Kad je Husein kapetan Gradaščević svladao tursku vojsku na Kosovu (srpnja 1831.), povrati se u Bosnu i proglasi se samostalnim bosanskim vezirom. Kako je smatrao i Hercegovinu dijelom Bosne, odlučio je protjerati iz Hercegovine stare kapetane i muselime i na mjesto njih postaviti svoje ljude. Protiv Husein-kapetanova narodnog pokreta za oslobođenje Bosne i Hercegovine ispod turske vlasti stajao je Aliaga Rizvanbegović. Baš radi toga, što je bio najpovjerljivija ličnost sultanova i izraziti »reformaš«, bude imenovan zamjenikom bosanskohercegovačkog vezira. Njemu su izjavili pokornost gotovo svi hercegovački kapetani (muselimi), pa među njima i ljubuški kapetan Sulejmanbeg. U svojoj bujruldiji od 24. kolovoza 1831. godine Aliaga Rizvanbegović kaže: kapetanbeg od Ijubuškoga došao je k meni i poklonio mi se, pa sam mu dao iznove bujruldiju, da bude. zapovjednik od vas prave carske raje… nemojte slušati carskih dušmana, koji vas na zlo navraćaju i koji vas svojim lažima hoće da okrenu protiv gospodara cara… (Glasnik zemaljskog muzeja u B. i H. 1912. g., str. 47.) Husein kapetan Gradaščević imenuje ljubuškim muselinom Osmanbega Manova iz Taslidže i pošalje ga na ljubuškog kapetana Sulejmanbega. Manov dođe s vojskom u Vitinu, gdje je imao sjedište (kulu i dvorac) stari kapetan. U tom pohodu pridruži se Manovu i djed današnjih Mesihovića — Hadži Ahmet Mesihović, koji je manji dio vojske vodio preko brda do mjesta Utvice, 2 km daleko od Vitine. Tu se obje vojske potukoše 31. svibnja 1832. godine. Nakon kratkog ali odlučnog boja rasprši se sva vojska Sulejmankapetanova, i radi toga morade sa svojim ljudima pobjeći u Dalmaciju. Kroz kratko vrijeme morao je i Manov ostaviti Vitinu i Ljubuški, jer je turska vojska pobijedila Huseinkapetana Gradaščevića u blizini Sarajeva početkom lipnja 1832. godine. Nakon toga, upravo 62 godine iza boja, podigao je spomenik palim u utvičkom boju unuk Ijubuškog kapetana — Mehmedbeg KapetanovićLjubušak. Spomenik je postavljen na ulazu Vitine. Pod spomenikom je zakopano 12 glava. I danas se može pročitati glavni natpis na dosta oštećenom spomeniku: »Ovdje počivaju odsječene glave dolje označenih vjernih i hrabrih naših zemljaka, koji pogiboše za svoga dobroga poglavicu Ijubuškog kapetana na Utvici 31. svibnja 1832. godine boreći se protiv zloglasnog azijate Osmanbega zvanog Manova. Iz ljubavi prema svojim umrlim zemljacima, a i za historičku spomen podiže ovaj mali spomenik unuk i potomak rečenog poglavice beg Kapetanović, načelnik glavnog grada Sarajeva u svom rođenom mjestu plemenitoj Vitini u svibnju 1894. g.« Kako se vidi, taj spomenik je podignut onim kapetanovim Ijudima (većinom njegovim kmetovima), koji su se borili protiv pokreta Huseinkapetana Gradaščevića u Hercegovini. Dvor i kula begova Kapetanovića. Pred samim ulazom Vitine, s desne strane, na malenom brežuljčiću, opkoljeriom maslinama i šipcima, uzdiže se kao kakav sredovjekovni zamak dvor i kula posljednjeg ljubuškog kapetana i njegovih potomaka Kapetanovića. Dvor begova Kapetanovića je golema zgradurina. Svakom čovjeku upadaju u oči mnogi i lijepi prozori. Na ovom dvoru imade ništa manje od 80 prozora i pet vrata. Najgornji red prozora je šiljast, imaju formu džamijskih prozora u arapskcturskom stilu. Dvorac imade na drugom spratu i balkon, na kome stoji natpis »Moj dvorac«, u kojem se ogleda aristokratizam begova Kapetanovica. Drugi sprat dvora je najljepši, jer su u njemu ćošci. Najljepše su izrađeni dva prednja ćoška (desni i lijevi). Unutrašnjost ćoškova predstavlja lijepu umjetničku izradu. Osobito su lijepo izrađena šiša ćoškova. Pored raznih umjetničkih crtarija i rezbarija na svakoj strani šiše su mudre rečenice iz Kurana i po dvije sultanske ture (grba). U ukrase ćoškova valja spomenuti i lijepo izrađene odžake. Dvorac begova Kapetanovića lmade preko 20 prostorija, a 10 soba imadu hamame i uz njih izrađene zemljane peći, što nam svjedoči, da su ti begovi (kao ostali muslimani) mnogo računa vodili o čistoći tijela i uopće o zdravlju. U prizemlju dvorca su zatvori, u koje su se zatvarali zločinci. Zatvor imade četiri odjeljenja. Tri odjeljenja bila su za obične krivce, a četvrto odjeljenje, ili t. zv. samica, bilo je za teške zločince. Krov dvorca sagrađen je od lijepih stržavih greda, pokriven lijepim kamenitim pločama. Veliki odžaci na dvoru svjedoče, da je to bila i gostoljubiva kuća. Umjetničkom izradom ne mogu se usporediti s dvorcem begova Kapetanovića ni Alipašini dvori i saraji u Begovini (Stocu) i Buni. Izgled današnje Vitine Pojedini članovi begovske familije Kapetanovića ukrasili su Vitinu lijepim i reprezentativnm zgradama, kao što su dvorac kula, kojoj je krov srušen (zapaljen) oko 1922. godine. Sadašnju vitinsku džamiju sagradio je Alibeg Kapetanović između 1856. i 1858. godine. Prije 1858. godine Vitina nije imala džamije, pa su u to doba vitinski muslimani klanjali na mjestu zv. sofi pod otvorenim nebom, i to pokraj samoga vrela rijeke Vriještice. Poslije nekoliko decenija Kapetanovići su (Bećirbeg) sagradili veliku kuću uz desnu stranu rijeke Vriještice, a uz samu džamiju, a s lijeve strane impozantno stoji ljetnikovac begova Kapetanovića (Hilmibeg), pokraj kojega strše mrtve vrbe i lijepi borovi. Vitina ima sve uvjete, da postane kotarsko mjesto. Zato baš neumrli fra Grga Martić, valjda u svojim »Osvetnicima«, žali, što grad Ljubuški nije zagrađen u romantičnom Vitinskom Polju: »Da bi znala kraljica Libuša Svu ljepotu polja vitinskoga Nju bi vile u Vitinu snile.« Iako su begovi Kapetanovići uljepšali Vitinu, ipak su oni mnogo spriječili, da Vitina nije postala središtem kotara Ljubuškoga i to, kako se otvoreno naglašava, samo radi toga, da im se ne povrijedi njihov begovski komođitet. Idući dalje od dvorca begova Kapetanovića prema zapadu je varoš Vitina. Možda do dvije stotine većinom starih kuća, ispod samog brda, uglavnom sačinjava stare muslimanske mahale. Zapadno od tih mahala je lijepa katolička crkva sa župnim stanom. Kroz Vitinu protječe rijeka Vriještica od čijeg se izvora izgrađuje veiiki natopni kanal, koji će natapati 10.000 dunuma zemlje i donijeti velike koristi narodu ovoga kraja. Rijeka Vriještica razlijeva se po Vitini, pa su na njoj sagrađene stare mlinice. Kao u svakom hercegovačkom mjestu, tako i u Vitini imade nekoliko manjih trgovina, a mnogo gostiona i kafana. Najljepše su kafane ona pod t. zv. ješikama, nedaleko samog vrela Vitine i kafana »Zrinski« u središtu same Vitine. U tome dijelu Vitine (nedaleko vrela) je skoro osnovana i prilično uređena Hrvatska seljačka čitaonica, koja se mnogo posjećiva, kako od seljaka, tako i od strane građana. Kad ljeto dođe i kad u hercegovačkom kršu zvizdan upeče, onda mnogi posjetioci iz bliže i dalje okoline posjećuju Vitinu i u hladu mrtvih vrba i u žuboru rijeke Vriještice — a daleko od gradske buke — u mirnoći provode vruće ljetne dane. Ljepotu i čar Vitine opjevao je I pjesnik Rizabeg Kapetanović: Oj Vitino slavo stara, Koga još ti ne opčara. Pa kakvo je čudo, je li? Da te hvali svijet bijeli! I pravo je imao pjesnik Riza, kad je pjevao te stihove o Vitini. Treba proći i najromantičnije naše krajeve i predjele, pa opet ne naći tako romantičnog i pitomog mjestanceta kao što je Vitina, a niti vitinskih pejsaža, koji svojom ljepotom privlače svake godine veliki broj izletnika.
Ljubuški portal, foto Perica Biško