Ekskluzivno za ljubušaci.com
Roman “Odluka”, koji je već odavno u prodaji će u narednom periodu, u dijelovima biti objavljen u ovoj kolumni. Smatram da je to najmanje što mogu za svoj voljeni grad, i posebno Ljubušake rasute širom svijeta. Odlomke podijelite, pratite i pišite komentare. Svi koji žele u svojoj kućnoj biblioteci da imaju roman “Odluka”, mogu isti i naručiti preko moje facebook stranice “Sokak Sreće”. Svakako, preporučite stranicu svojim prijateljima, posebno Ljubušacima. Dragi moji, u “Sokaku” svakodnevno objavljujem svoje tekstove; citate, misli, te poeme. Čast mi je i zadovoljstvo što se svojim pisanje i na ovaj način mogu predstaviti široj čitalačkoj publici. Ovaj portal ima autorska prava na objavljivanje dijelova romana. Za svako prenošenje na druge portale, u bilo kojem obliku, osim uz link ljubušaci.com, treba od administratora tražiti posebno odobrenje.
Srdačno vaš, Admir Delalić ©
© https://94.130.237.80/plesk-site-preview/ljubusaci.com/https/94.130.237.80
Roman “Odluka”, nastavak, 3. dio:
Davno sam čuo za jedan događaj o jednom domaćinu tuge i žrtvi sudbine. Neki kažu da je to samo priča, a drugi da se zaista dogodilo.
- Šta se dogodilo? – nestrpljivo upita Mustafa.
- Budi strpljiv, sine. Evo, ispričat ću ti. Često se sjetim čovjeka iz ove priče i njegove sudbine…
Iskušenje
Najviše smo iskušani silnom težnjom da iskusimo sreću.
Živio je mirno u malom gradu. Njegova supruga i mahala bili su čitav njegov svijet. Ona je bila čuvena po ljepoti i udvaranju mnogobrojnih mladića dok je bila djevojka. To se nije promijenilo ni nakon njene udaje, samo što su okolnosti i brak u koji je stupila nametali druga pravila i obaveze. On je, zadovoljan sudbinom, živio sretan iz dana u dan vraćajući se kući gdje bi ga očekivala njegova lijepa hanuma. Odmarao je i oči i dušu na njenom izgledu kao u hurije. Nije bio ljubomoran, već ponosan što pored sebe ima takav biser, svoju lijepu hanumu.
Redovno je išao u džamiju nalazeći način da u tom društvu nađe svog razgovora i utjehe, jer, eto, ni nakon mnogo godina nije imao djece. Nije osjetio radost koju donose dječiji plač i smijeh u kući i blagoslov Božiji dolaska novog člana porodice. Često bi razgovarao sa svojom suprugom, koja je na početku bila sretna, ali i usamljena kada bi on izbivao iz kuće sa svojim prijateljima. Tražio je načina da je razveseli te nije zamjerao ako bi ponekad sa svojim prijateljicama otišla u kratke šetnje ili na sijela koja bi katkad potrajala duže u noć. Posebno bi to bilo u dugim, toplim ljetnim noćima, kada bi se i on kasnije vraćao iz svog džamijskog društva.
Nije previše znao o vjeri, ali je bio uporan u praksi strogo se držeći slova propisa i dozvoljenog. Jedino što ga je istinski mučilo bilo je to s njegovom suprugom. Osjećao je krivicu. Povremeno bi, osamljujući se u džamiji, naglas učio dove tražeći utjehu i mir srcu: “Uzvišeni Bože, Ti si dao i odredio ovo moje stanje. Ono što znam jeste da se sve događa Tvojom odredbom i da ništa ne izlazi iz Tvoje vlasti, nijednog trenutka. Da je tako, sve bi se urušilo. Nema stanja ni kretanja i promjene bez Tebe. Samo od Tebe tražim pomoć. Razveseli moju suprugu djetetom, nek ono bude radost srca njenog i razlog za mnoga dobra koja ćemo skupa učiniti. Ti si Milostivi i samo Ti dove primaš.” “Dostići željeno uvijek je lijepo, a možda je još ljepše željeti i za svoju želju Jedinog Boga moliti”, često bi tješio sebe ovakvim mislima prepuštajući svoj slučaj samo Allahu, dž.š.
Kući bi se vraćao s nadom da će sve biti dobro, ali i tužan jer se među njima izgradio debeli zid šutnje. Riječi su postajale suvišne. Čekanje je ostalo kao mogućnost i nepredvidiva sudbina. Ona bi ujutro napravila kahvu koju bi pili šuteći, kao da su sve priče ispričane i sve riječi potrošene nakon godina bez dječijeg smijeha u njihovom domu. Nisu voljeli kuću, to mjesto samoće i šutnje. Govorila je kuća svojom hladnoćom i tvrdom neizvjesnošću u zraku. Bolje im je bilo van kuće, u društvu koje su voljeli i s kojim su zaboravljali na prst sudbine koji je pokazivao u pravcu velikog iskušenja koje se nadvilo nad njihovim životima.
Jedne večeri, kad je nakon sijela sa svojim društvom došao kući, vidio je zabrinuto lice svoje supruge. Ona mu reče: “Moram ti nešto reći, dragi moj. Neće nam biti lahko zbog toga, posebno tebi, ali ti zaslužuješ istinu. Ja sam trudna. Već postoje znaci. Nismo odavno bili skupa. Nadam se da me shvataš.” Samo ju je pogledao, potom uzeo svoj kaput i izišao u društvo. Na mjesto gdje će zaboraviti. Bio je ljut na sebe, tužan zbog toga što je uradila. Nije ju prekoravao. Ali je osjećao veliku ljubomoru, kakvu samo muž osjećati može. “Ona mi više ne pripada, kao što mi ne pripada ono što nosi u svom stomaku”, mislio je on.
Ona se povukla u kuću od svijeta, s izgovorom da je bolesna. On je, kao što se čeka Sudnji dan, očekivao i brojio dane i mjesece. Razmišljao je o tome šta će uraditi, ali ženu nije mogao natjerati da odbaci ono što se ipak Božijom voljom zametnulo u njenom stomaku. Ona je tražila odgovor u očima svoga muža dok bi skupa jeli ili sjedili ispred kuće posmatrajući horizont u akšame.
“Prolazi još jedan dan”, mislio je. “Dolazi određenje i ono što moram uraditi. Ali šta moram uraditi?”, pitao je sebe vukući duhanski dim, zamišljen, bez riječi, gledajući svoju suprugu u drugom stanju s drugim čovjekom. Nikome nije mogao reći ništa o onome što se događa. Nije želio otkriti sramotu svoje ipak voljene supruge i potužiti se ljudima na svoju nemoć da ona s njim toliko dugo nije mogla imati dijete.
Vrijeme je prolazilo gazeći strpljenje nesretnog muža. Skoro da nikako nije razgovarao sa ženom. Ona bi samo, u strahu od njegove šutnje i mogućih postupaka, obarala svoj pogled ili tražila oprost u trenucima kada bi im se pogledi sreli. Oboje su znali da se nalaze na jednoj velikoj prekretnici i pred odlukama koje će zauvijek promijeniti njihove živote.
Njegova je supruga ušla u mjesec porođaja, a on je pojačao svoje molitve i dove Allahu da mu ukaže na najbolje rješenje, i za nju, i za njega, i za nevino dijete koje će se roditi. Ipak, bio je ljut. Razmišljao je čak o tome da nakon porođaja dijete odnese i baci u vodu i tako ukloni dokaz svoje nemoći i njenog grijeha. Suprugu je previše volio da bi je ostavio i vratio njenim roditeljima. Njegovo srce se kolebalo u odlukama koje su se kretale između krajnjeg zla i vrhunca milosti. Govorio je sebi: “Šta da radiš, čovječe?! Sam si sebe doveo u ovu situaciju zatvarajući oči pred činjenicama i sudbinom, koja ima svoju cijenu. Ubit ću i nju i dijete, svakako mi od života nema ništa. To što mi je ona uradila ipak ne zaslužujem. Zna koliko je volim. Uzvišeni Bože, pomozi mi jer ne znam hoću li ovo moći podnijeti.”
Jedne tople ljetne večeri njegova supruga je u drugoj sobi počela plakati. Ispuštala je duboke uzdahe, kao žena na porođaju. Znao je da je to taj trenutak – trenutak odluke. Ušao je u prostoriju, prišao ženi i rekao joj da legne te da će pripremiti toplu vodu. Nije mogao nikoga zvati od primalja da pomogne njegovoj ženi. Znao je da to mora obaviti sam, ne žaleći svoju suprugu u teškim porođajnim bolovima. Ipak, bodrio ju je da izdrži i rodi svoje dijete dok je stenjala od bolova kakve samo buduća majka može osjećati. Govorila je: “Oprosti mi, oprosti mi, oprosti mi!” On nije obraćao pažnju na to, već je čekao da na njegove ruke dođe njeno dijete, da ono udahne prvi udisaj te da zaplače prvim plačem.
Prihvatio je dijete na svoje ruke. Ono zaplaka. Uzeo je čistu krpu i umotao novorođenče te nespretno odrezao i zavezao pupčanicu. Ona je plakala i u olakšanju pružila ruke prema svome muškom djetetu. On se i ne okrenu prema njoj, nego uze dijete i iziđe napolje. Skoro je svitalo. Bližilo se vrijeme sabah-namaza. Osvrtao se oko sebe, da provjeri da ga neko ne gleda s malenim smotuljkom ispod kaputa.
Razmišljao je: “To je taj trenutak. Šta da radim?!” Kao da se čitav život odmotao pred njim: djetinjstvo, momačko doba, upoznavanje sa suprugom, ženidba i život s njom. Hitrim korakom išao je prema džamiji, jedino se tu osjećao sigurno i zaštićeno. Još niko od redovnih džematlija nije došao. Znao je šta treba uraditi. Malo je bolje umotao dijete u debelo vuneno platno i ostavio ga na džamijsku sofu.
Krenuo je nazad svojoj kući. Zamakao je u svoj sokak zastavši u mraku pod jednom starom smokvom. Gledao je u zvjezdano nebo i kao da je tražio svoju zvijezdu koja bi mu možda dala neki išaret šta dalje da radi. Bližilo se vrijeme dolaska ostalih džematlija. Ipak nije mogao ići svojoj kući. Opet je krenuo prema džamiji, s nadom da će Allah Uzvišeni dati rješenje i spustiti milost na njega.
Prišao je džamiji, gdje je već bilo prisutno nekoliko džematlija. O nečemu su žustro razgovarali. Prišao je i nazvao selam: “Es-selamu alejkum, braćo!” Najstariji od njih odgovori na selam i nakon što se rukovaše reče mu da su jutros na džamijskoj sofi našli maksuma. On je, praveći se da o tome ništa ne zna, rekao da želi vidjeti dijete. Jedan od džematlija mu reče: “Eno ga tamo na sofi, izgleda da je tek rođeno.” Prišao je, uzeo dijete i rekao: “Šta da radimo, ljudi? Ne možemo tek tako ostaviti i prepustiti ovo nedužno čedo samo sebi. Šta predlažete da uradimo?”
Zbunjeni ljudi nisu mogli reći ništa osim da dijete nije njihovo i da bi bilo vrlo neobično da uzmu tuđe dijete, a već imaju i vlastitu djecu o kojoj se trebaju brinuti. On im reče: “Ako je tako, onda ću ja dijete uzeti sebi. Svakako moja supruga i ja nemamo djece, neka nju Allah Uzvišeni obraduje i oprosti i meni i njoj zbog ovakvog postupka.” Ljudi se složiše s njegovim prijedlogom, a on uze dijete i požuri kući svojoj ženi.
Na neki je način bio radostan. Znao je da će je dijete obradovati i donijeti joj istinsku radost kao majci. Poslije njegovog ljutitog odlaska iz kuće, sigurno će biti iznenađena, mislio je gledajući nevino lice malenog dječaka na prvoj svjetlosti toplog sabaha.
Ušao je u kuću. Čuo je svoju ženu kako plače u sobi, na istom mjestu gdje ju je i ostavio. Rekao je: “Es-selamu alejkum, evo ti tvoje dijete i raduj se. Halal ti bilo. Molim Uzvišenog Allaha da i mene obraduje Svojom nagradom, a On zna obradovati najbolje. Čuvaj dobro ovo dijete, hrani ga i pazi. Nikada nemoj zaboraviti ko je ovo dijete primio na ruke. Ja ti halalim, a molim i Allaha, dž.š., da ti oprosti i da pokrije našu sramotu na Danu kada će se sva djela i nedjela vidjeti. Znamo kako je bilo, ali znamo da se sve događa s Božijom voljom i određenjem. ‘Kada dođe sudbina, prestane opreznost.’ Nas je sudbina nadvladala, kao mnoge. Na nama je da postupimo kako je najbolje i najpravednije. Ljubavi moja, volio sam te, očekivao s tobom najbolje. Ne očekujem da mi bilo šta kažeš i da se pravdaš. Oboje smo pogriješili, možda i ja što ti nisam dao priliku da ideš od mene i u halalu imaš halal.” Ona je plačući i čuvajući svog sina gledala u njega, zahvaljujući se kao što bi se zahvalio kažnjenik za neizvršenu kaznu od strane dželata.
Pomogao je ženi da se očisti, promijenio je posteljinu, oprao i zamotao bebu. Napravio je toplu supu za nju i ostavio pored njenog kreveta. I on se okupao, izišao iz kuće i opet krenuo prema džamiji. Sunce još nije izišlo. Požurio je da stigne obaviti sabah-namaz.
U džamiji nije bilo nikoga. Kao i ranije, osjetio je mir među tim starim džamijskim zidovima. Ti zidovi kao da su upili sve ibadete, sve namaze i zikrove obavljene u džamiji. Sve one lijepe govore imama o tome kako će Allah, dž.š., onima koji pokriju sramotu drugog pokriti grijehe na Sudnjem danu. Osjećao je neopisiv mir u svom srcu i u kretnjama dok je okrenut prema mihrabu obavljao sabah-namaz. Neki glas kao da mu je govorio: “Uradio si ispravno.” Plakao je dugo se zadržavajući na sedždi i zalijevajući suzama stari džamijski tepih.
“Jesam li završio, Uzvišeni Gospodaru?”, odzvanjao je njegov glas u staroj džamijskoj kupoli.
Došlo je vrijeme i podne-namaza. Odanog muža nije bilo. Prošli su dani, mjeseci i godine, ali njega nije bilo. Ljudi su počeli pričati da je zbog svog postupka i djeteta kojeg je tog sabaha odnio kući prešao u gajb, nevidljivi svijet, gdje obitavaju posebne kategorije dobrih ljudi. Neki su govorili da je otišao nekuda. Ali to nije ni važno. Milostivi je njega pokrio svojom milošću kao što je on svoju hanumu obradovao najljepšim darom koji se ženi može dati – djetetom. Njegova žena je lijepo odgojila sina, kojem je dala muževo ime.
Dugo nakon tog događaja djeca su pričala da su u džamiji čula glas nekog čovjeka kako čini zikr Uzvišenom Allahu, a u džamiji nije bilo nikoga.
“Teška sudbina”, reče Mustafa duboko uzdahnuvši. “Zar je moguće da čovjek može tako postupiti?”
“Može, sine, može. Čovjek je uvijek iskušan onim što voli. Prirodno je da se čovjek veže za ono što voli, a plaši se da to ne izgubi. Strah je uvijek vezan za gubitak, a gubitak za strepnju koja se veže za voljeno. Iskušenje se pojavljuje u trenutku kada strepnja nadvlada sigurnost u vezanosti srca za ono što voli. I tako uvijek budemo iskušani vlastitom vezom s onim za što smo sebi dali za pravo da se emotivno vežemo. Čovjek može biti siguran da će biti iskušan baš preko onoga što voli. Postoji jedna tajna zbog čega se to događa – uvijek gubimo ono što volimo. Pravilo koje je postalo životni aksiom vješto savlada mudrog, strpljivog, učenog, i onoga koji je već u sve to vrlo dobro upućen.
Najteža su iskušenja kada čovjek zavoli sebe do granica samoljublja. Najveći broj ljudi je u stanju samoljublja, koje, da bi se hranilo, mora gaziti i crpiti druge ljude. Samoljubiva osoba veliko je iskušenje i sebi i drugim ljudima. Druga krajnost koja vodi u teška iskušenja jeste besprimjerna ljubav prema drugim osobama koja se može graničiti s obožavanjem i potpunim gubljenjem vlastite ličnosti u imaginarnom i štetnom vezivanju za druge. To su paraziti ljudskih duša. Oni smatraju da su im ljudi, kao objekti njihove ljubavi, nešto dužni, ali nisu, to su samo umislili u bolesnom stanju pretjerane ljubavi. Previsoka je cijena takve ljubavi i vezivanja koje razara dušu i srce čovjeka. U takvom odnosu sve je iskušenje jer su temelji postavljeni na nezdrave osnove.
A, s druge strane, moj Mustafa, što je suđeno ne može se izbjeći, požuriti ili usporiti. Sudbinu pomažu dobra djela, dok loša upropaste dobre mogućnosti koje život nudi u Njegovoj mudrosti. Spoznaja sudbine blizu je saznanja koliko smo nemoćni pred onim što mora i ne mora biti. To uvijek shvatimo mnogo kasnije. Vidjeti posljedice svojih djela unaprijed ravno je intuiciji. Osjećaj da nešto nedostaje i kada negdje u krajičku uma imamo ono nešto za slijed događaja čuva nas od nevolja. Ne mora svako djelo u svome početku ukazivati na loš završetak, ali čovjek nije samo biće od logike. Treba poslušati glas srca, makar drugi ljudi i razum govorili drugačije. Dobri su od naših očiju i srca pokriveni i sakriveni, iza našeg mišljenja i predstava kako bi trebali izgledati, šta bi trebali raditi i kako se ponašati. Oni su umrli ili su, kao biseri morski, uronjeni u svjetinu i neprimjetni u prosječnosti. Svijet kao da počiva na plećima njihove dobrote. Ako imaš priliku vidjeti dobrog čovjeka i pri tome osjetiš pobožnost, to mora da je jedan od njih. Njihovim pogledom nevolje se otklanjaju, a molbom njihovom sreća se pribavlja. Kako primijetiti dobrog čovjeka? Možda to znaju oni koji su kod Boga upisani kao dobri. Ostatak je sreća – vidjeti Dobro!”
“Danas sam u gradu vidio jednog skitnicu”, reče Mustafa. “Izgledao je loše, neuredno. Njegovo sivo i istrošeno odijelo slagalo se s licem koje je pokrivala duga, prljava brada. Zaustavljao je ljude po ulici i molećivo, s pruženom rukom tražio pomoć. Nakon toga se sklonio ispod stare lipe i počeo govoriti snažnim glasom. Kao kada vrsni orator drži svoj važni govor pred okupljenim ljudima. Nije obraćao pažnju na to ko će ga slušati. Ljudi su samo, posmatrajući ga sa strane, nešto govorkali smijuljeći se. Njemu, potpuno unesenom u svoje riječi, to nije bilo važno. Živo je rukama gestikulirao i dizao ih prema nebu govoreći:
‘Najlakše čovjek doskoči sam sebi. Niko tako vješto kao on sam ne zna pokazati da je ipak ljut, ili da u dubini duše voli i njeguje davno utrnuli plam. Doskočimo mi lahko sebi; sve što činimo otkriva nas, a nikada nekog drugog. Kako je jednostavno slagati druge.
Kažu da je neki toliko zavolio da je svoju ljubav želio uskladiti sa slikom koju je o njoj stvorio u svojoj mašti. Na razne načine, on je ljubav svog života pokušavao što više prilagoditi slici idealne ljubavi. Bio je kao nevješti slikar koji je raznim bojama samo pokvario ono što je već Bog dao.
Nije on ništa uspio promijeniti, osim što je udaljio svoju ljubav od sebe, jer to više nije bila ona ista osoba koju je volio. Naučio je da prihvatanje voljenog bića jeste sama ljubav i da ona, oslobođena od mašte i vizije, može biti dovoljna za sreću.
Nonšalantno pređemo preko onog što smo sami izustili, a samo što se ne oglasi krik: Lažeš, jeziče moj! Srce ne laže; ono je kao fini instrument među prstima Gospodara. Volio bih kada bih imao kontrolu nad njim – kao da bih ovladao čitavim svijetom. Šta li je insan do jedno kraljevstvo, gdje ponekad vlada tuga, sakrivena osmijehom samoohrabrenja. Vojske tog kraljevstva su emocije, koje, pod kontrolom srca, kažu: O, dušo moja, volim te! Izgubiti tebe za mene znači izgubiti kraljevstvo i predati ga u ruke nepravednom vladaru koji za milost ne zna. Šta drugo ostaje nego nada da će srce, kao čuvar granica, ipak izdržati do trenutka kada se vlast i bez vlastite volje daje Allahu na tevekkul.
Ja vas ne poznajem – kako je to lahko kazati. Slično kada neželjenom gostu zalupite vrata pred nosom. Ustvari mi ni sebe ne poznajemo dovoljno, dok su nam drugi ljudi apsolutne tajne. I ako otvorimo neke od ladica, to je možda nebitni dio osobnosti, koji se može pripisati svakodnevnici.
Kako si danas? – često upitamo druge. U svojoj ludosti kažem: Ne, stvarno me zanima kako si. Zaista, jer i sam ponekad poželim da neko blizak tako postupi prema meni. Mi zanemarujemo sami sebe i “našminkani” se pokazujemo ljudima, koji isto čine prema nama. U stalnom smo strahu šta bi drugi mogli misliti o nama. Zar to nije apsurdno, skoro kao paradoks? Mogao bih sve pojednostaviti i zamišljen nad sobom reći: Poznaje li iko od ljudi moj mikrokosmos, moje pobjede i poraze i sve tuge i radosti? Ako je tako za mene, onda isto vrijedi i za druge ljude.
Zato vas želim upitati: Hej, prijatelji, kako ste! Stvarno – kako ste danas?’
Završio je nepoznati siromah svoju besjedu, a ljudi su, iznenađeni njegovim govorom, počeli prilaziti i davati mu novac tapšući ga po ramenu. On se samo zahvaljivao, spuštenog pogleda. Vidio sam, babo, kako je nesretnik osjećao stid. Imao je on šta reći ljudima. Bio sam i sam iznenađen njegovim istupom. Možda mu neki dadoše novac iz sažaljenja, neko zbog toga što mu je svojim govorom privukao pažnju, a ja sam mu dao jer je ono što je kazao istina. Istinu je rekao neugledni i usamljeni skitnica.”
“Eh!”, uzdahnu Azam i poslije kraćeg razmišljanja reče: “Čovjek je uvijek sam. Može li bilo ko od ljudi znati naš unutrašnji svijet i razgovore koje vodimo sami sa sobom, u samoći duše i srca. Svi smo samci, osamljeni u svome svijetu. Ako neko i uspije poviriti u našu samoću, to je samo mali dio svijeta i života koji živimo odvojeni od ostalih ljudi. To govori o veličini čovjeka i ljepoti Njegovog stvaranja. Koliko god željeli da saznamo jedni o drugima, ipak ostajemo velike tajne. Sasvim je dovoljan dio posla da upoznamo sebe i svoju vlastitu samoću, u kojoj Bog spušta primjere koji samoći daju smisao.
Čovjek koga si spomenuo je neobičan, prema onome što si ispričao. Ali svi mi bismo mogli biti neobični ako bismo iskreno govorili ono što mislimo i doživljavamo. Logika jeste siguran put da budemo razumni, ali ne i način da postanemo potpuni ljudi. Možda bi nas nazvali ludim i stigli bismo na margine društva. Život ima svoja pravila, neka su nepravedno nametnuta, dok su druga potrebna. Bez njih naše bivanje ne bi imalo smisla i nastao bi nered.
Hajde, sine, da te više na zadržavam. Ako opet vidiš tog skitnicu, dovedi ga ovamo. Možemo ga nahraniti, ugostiti ili mu na neki drugi način pomoći. Ne može čovjek znati u ovome teškom vremenu gdje dobro djelo može napraviti.”