Štefica Galić je dugogodišnja glavna i odgovorna urednica web portala Tačno.net, jednog od rijetkih portala u bh. medijskom prostoru za koje se može reći da još nisu prešli na “tamnu stranu” i povinovali se copy-paste novinarstvu i nacionalističko-šovinističkom medijskom diskursu. Uređivati ovakav portal podrazumijevalo je mnogo teškog rada, uz svakodnevnu borbu, koja, kako Štefica objašnjava, u prostoru i (ne)vremenu razularenog desnila, mržnje i laži, nije bila nimalo lagana. “Portal je na neki način i kontinuitet naše i moje borbe od devedesetih. On je lijeva aktivistička priča”, objašnjava ona. Pored redovnog rada, tim portala oganizirao je preko 300 tribina o važnim temama, održavao promocije, ali i izdao 20-ak knjiga. Portal uskoro pokreće i “Školu kritičkog mišljenja” u sklopu koje će mladi ljudi moći besplatno slušati predavanja najvećih intelektualaca sa postjugoslavenskih prostora.
Portal postoji već sedam godina, a nastao je baš u vrijeme kada su nestajali drugi medijski projekti koji su umnogome određivali novinarsko-društvenu scenu u BiH i regionu, poput Feral Tribunea i BH Dana. “Nismo bili pretenciozni da sebe doživljavamo kao njihov nastavak, ali nismo ni skrivali da su nam upravo ti mediji uzori u novinarskoj dosljednosti”, kaže Štefica, koja je veoma ponosna na ono što portal Tačno.net danas predstavlja. Prema analizama čitanosti, citiranja i prenošenja sadržaja, Tačno.net bilježi stalni rast i, kako Štefica kaže, ostvareno je mnogo više nego što je ikad očekivano.
Portalsko novinarstvo u BiH trenutno doživljava porast – nikada se ovoliko portala nije pojavljivalo u online medijskom prostoru, no većina tih portala su upitnog kvaliteta, vrlo brzo nestaju, te ih zamjenjuju novi, slični medijski poduhvati. Održati kvalitetan portal u takvoj atmosferi sigurno je bilo teško. Štefica kaže da je ključ uspjeha portala Tačno.net bio u danonoćnom radu, ali i da je pomogla izvanredna ekipa koja je okupljena oko portala. “Nikada nismo imali ambiciju biti news portal i takmičiti se u brzini objave vijesti, u senzacionalizmu ili broju klikova. Željela sam da naš portal bude ozbiljan, sa relevantnim autorima/icama, provjerenim informacijama, da pokrećemo i kritički govorimo o zaista važnim temama, da istražujemo… Nije mi važno koliko ćemo imati pregleda ili čitanja, jer ne živimo od reklama niti klikova. Na portalu se nikada nitko nije reklamirao, jer imati ovakakv sadržaj u ovom dijelu svijeta nije isplativo. Često smo izloženi hakerskim, verbalnim pa i fizičkim napadima. Ali sve to me dodatno motivira i pojačava otpor koji mi daje snagu ići dalje dok ikako mognem. Vjerujem u ovo što radim. Puno je ljudi koji nas podržavaju i bodre da nastavimo. Onda znam da sav trud nije uzaludan.”
Česti napadi i zastrašivanja
Zbog svog rada i angažmana, koji združuje i privatno i poslovno (kako to već u novinarstvu biva), Štefica je više puta bila verbalno, ali i fizički napadnuta. Kaže da su verbalni napadi bili češći i da se dešavaju od 2012. godine, te se ciljano ponavljaju s namjerom zastrašivanja i prestanka rada portala koji je poznat po promoviranju antifašizma, tolerancije i visokih demokratskih vrijedosti. U početku je Štefica ove napade podnosila teško. “Nisam mogla vjerovati da su ljudi spremni šakama ili prijetnjama kazniti svako drugačije mišljenje od ‘službene varijante’ povijesti skrivajući istinu, ‘a istina donosi katastrofu svima onima koji nisu dovoljno jaki da je podnesu’, kako Ibsen kaže. Ne samo da sam mislila drugačije – ja sam se usudila i javno govoriti o tome, i devedesetih, i danas, i uvijek ću. Ljudi ne vole svjedoke svoje licemjernosti, i zato napadaju – iz straha. Strah je suština svog jada svugdje, a u palankama i getima posebno. Mislim da je 25 godina dopingovanja lažima od strane moralno bezvrijedne političke elite i ratnih veterana koji su dobro naplatili svoje domoljublje i previše.”
Nakon što je u Ljubuškom 2012. godine prikazan dokumentarni film Neđo od Ljubuškog, koji govori o Šteficinom suprugu koji je, skupa sa njom, 1993. godine spašavao njihove sugrađane Bošnjake od logora Heliodrom, Šteficu je verbalno i fizički napala Vera Dedić. “Još od devedesetih smo osjećali netrpeljivost, posebno kada smo se javno suprotstavili progonu naših komšija muslimana. Ali da će netko 2012. godine krenuti u takvu hajku i fizički nasrnuti na mene zato što sam progovorila o tome, to nisam mogla zamisliti. Ta se žena branila govoreći: ‘Znala je gdje živi, da je nisam prebila ja, uradio bi to neko drugi’. Doživjela sam veliku traumu, osjećala sam se izudarana po tijelu i duši, sama, prezrena, pretučena. Nitko mi nije dolazio u kuću osim nekoliko prijatelja, i to krišom.”
Nakon završetka suđenja u Širokom Brijegu, koji je 2014. napadačicu pravomoćno kaznio sa tri mjeseca zatvora uvjetno i 600 KM novčane kazne (koje nakon tri godine nikada nije platila), Štefica je napustila Ljubuški zbog, kako kaže, “osvete palanke” za priču koju je ispričala. “Samo tugu i gađenje sam ponijela sa sobom. To više nije bio moj grad, to više nisu bili isti ljudi. Otišla sam u Mostar, živjela u kancelariji. Nisu me boljele toliko ni pesnice ni mržnja u očima te razularene žene ili njoj sličnih, koliko šutnja i okretanje glave svih dobrih ljudi koji su znali da govorim istinu. Čak su mi pisali poruke i podržavali me. ali nitko javno nije htio reći – da to je istina, to se dogodilo.“ Sada Štefica živi u Mostaru, gdje je također doživjela nekoliko verbalnih napada, dok joj prijetnje stižu svakodnevno. “Zadnje što se dogodilo bile su dvije istrgnute stranice iz Kur'ana pred vratima redakcije portala. Uvijek sam na udaru poslušnika koji su u službi jedne od tri ‘konstitutivne’ varijante ali to mi je samo potvrda da radim ispravno.”
Istrage koje ostaju ‘u toku’
Još jedna potvrda da Štefica svoj posao radi kako treba se, nažalost, ogleda i u tome da advokati Linije za pomoć novinarima vode pet sudskih postupaka u vezi sa klevetničkim sadržajima i širenjem govora mržnje prema njoj, koji su uslijedili nakon prikazivanja filma Neđo od Ljubuškog u ljeto 2012. “Tužila sam za klevetu opskurne desničarske portale, Čovićeve dilere mržnje (Šušnjar, Šutalo, Begić, Pločkinić, Hodak, Lauc…). Hercegbosanski sudovi su presudili – nije kleveta nego vrijednosni sud. Dvije tužbe su mi u startu odbili jer su se ti ‘hrabri pljuvački portali’ ugasili čim sam poslala tužbu, a u slučaju ostalih pet, iako su svi bili različiti, sudska rješenja su bila potpuno ista u svim predmetima. Sada je sve na vrhovnom sudu što ne odlaže pristigla rješenja i plaćanje troškova suđenja svim tim ‘mrziteljima svake drugosti’, te mi ovrhe stižu jedna za drugom.” Zbog toga što ne posjeduje ništa materijalno, zaplijenjeno joj je pola obiteljske penzije. “Poslije presude je Čović nagradio Šušnjara konzulskom pozicijom u Chicagu, ali su mu odbili gostoprimstvo, a potom u Pragu gdje su ga također odbili. Ta banda može raditi što hoće samo u Hercegbosni, znajući da im se ništa neće dogoditi. Za ostatak svijeta oni su prezreni. U našoj zemlji sloboda izražavanja je samo prazno slovo na papiru, nema pravo značenje i ne može biti izrečena bez posljedica.”
Štefica je poznata kao jedna od rijetkih osoba u BiH koje kontinuirano upozoravaju na fašizaciju našeg društva. Na pitanje da li se nekada umori od toga da u sredinama koje se vrte u vrtlogu nacionalizma i ksenofobije priča drugačiju priču, ona šaljivo kaže da vjerovatno ima sindrom ‘sizifovskog vojevanja’ ili ‘trajne uzaludnosti’, no da drugačije ne može. Prošle godine je podigla krivičnu prijavu povodom zastava Herceg-Bosne koje su okačene u Mostaru, nakon čega je dodatno prokazana kao izdajica hrvatskog naroda, a istraga je ostala ‘u toku’ nakon godinu dana. “Nikada nisam dobila poziv u tužilaštvo da dam izjavu oko tog događaja. Sigurna sam da će to doći na red poslije donošenja haške presude hercegbosanskoj šestorci. Jednom sam nosila još nekoliko dokaza i tražila da me tužitelj primi kratko, ali bio je jako arogantan i gotovo me istjerao iz kancelarije. Bila sam u šoku. Meni je jasno gdje živim od devedesetih, a trenutak kad me policajac nazvao kučkom i gotovo nasrnuo na mene u policijskoj stanici u Mostaru i ponašanje tužitelja su mi to samo potvrdili. Sva dosadašnja iskustva sa policijom i suđenjima su takva da više ne vjerujem ni u šta što oni rade. Vjerojatno im je zlo čim me ugledaju, ja sam ‘izdajica hrvatskog naroda’, ‘sramotni izrod’, jer ih svojom pojavom podsjećam da nemaju hrabrosti suprotstaviti se diktatu hercegbosanskih fašista.”
Na portalu Tačno.net moguće je pročitati kvalitetne tekstove čiji su autori/ce renomirani intelektualci/ke iz svih država bivše Jugoslavije. To je nivo koji Štefica, zajedno sa ekipom portala, nastoji održati dok se dešava velika degradacija novinarstva. Portal Tačno.net uspio je ostati nezavisan, a na Šteficine uredničke odluke niko ne utječe. “Većina današnjih medija je ‘servisna služba vladajućim ideologijama’, kako bi rekao Viktor Ivančić, ili moći novca. Opslužuju ih, dilaju mržnju ili lažne informacije po potrebi. Bilo je bezbroj pokušaja da nas ušutkaju – tražili su da prodamo portal za velike pare, napadali su nas i rušili bezbroj puta, prijetili na ulici ili u inbox… Ali, nikada ne bih odustala od svog načina vođenja portala. Mogu prijetiti koliko hoće. Dok sam ja urednica, uređivačka politika će biti ovakva”, kaže Štefica. Postojanje portala ovisi od toga da li projekti za koje apliciraju budu odobreni, no većina autora/ica piše besplatno, a portal, uz dozvolu, prenosi i tekstove sa drugih, prijateljskih portala.
Novinari/ke moraju biti u službi istine
Zbog njenog rada su Štefici više puta upućeni pogrdni nazivi, ali pored toliko prijetnji i napada koje je proživjela, kaže da nije ni zapazila patrijarhat i diskriminaciju. Svjesna je da diskriminacija u novinarstvu prema ženama postoji, i kaže: “Ženama sigurno nije lako u ovakvom okruženju, ali ako vjeruju u ono što rade i daju sve od sebe, sigurna sam da će se izboriti i uspjeti. Žene sve mogu.” Zabrinjavajuće je to da su žene često meta različitih napada koji posjeduju dodatnu dimenziju seksualnog uznemiravanja, ponižavanja i omalovažavanja. Štefica kaže da je važno svaki napad prijaviti Udruženju novinara, policiji ili tužilaštvu, jer se ništa ne postiže šutnjom. “Važno je da ta tema bude u javnom prostoru. Dok god je javno, ne smiju vas napasti tako lako. Nažalost, to rijetko završi pozitivnim ishodom. Znam da se novinari danas osjećaju nezaštićeno i konstantno na udaru, a novinarke posebno.”
Štefica iz vlastitog iskustva zna da je podrška u jako važna, jer daje snagu da se istraje i osjećaj da niste sami. No, pored toga, podrška ne može učiniti puno, jer su istrage trajno ‘u toku’, a napadači/ce ne bivaju kažnjeni, te se slučajevi po sudovima vuku godinama. “Vrijeme prolazi, a tijelo pamti sve udarce i sve sada dolazi ‘na naplatu’. Teško je biti žena u ovom poslu. I ja ponekad izgubim volju i razmišljam o tome ima li uopće smisla išta što radim. Onda me neko zagrli na ulici i kaže kako se divi mojoj hrabrosti i tomu što radim i onda opet mislim da sve mogu. Tako to traje godinama.” Novinarkama, pogotovo mladim, poručuje da je važno da znaju šta žele, da budu u službi istine i svoj posao rade pošteno. Također moraju biti spremne da se nose sa potencijalnim prijetnjama, lažima, uvredama ili fizičkim nasrtajima. “Dužni/e smo govoriti istinu. Može li se sve to i vrijedi li? Nije lako, ali na kraju krajeva, vi ste u službi društva i javnosti, trebate otkrivati priče, predočiti činjenice koje se često skrivaju, a s kojima se manipulira…. To je, naravno, težak put, ali jedini ispravan. Sve ostalo je ‘šuplja priča’.”
Štefici fali njen dom, ali kaže da se navikla živjeti u drugom gradu. Napadi su ostavili brojne traume i posljedice, ali o dijagnozama koje ima ne želi govoriti. Prakticira jogu, što joj puno pomaže. Mnogo radi, ali svaki slobodan trenutak provodi sa dragim ljudima, sa djecom i unucima. Često radi dokasno u noć, ali kada baci zadnji pogled na portal, prije nego što ugasi kompjuter, zadovoljna je. “Jedino što mogu učiniti je raditi dalje. To smatram svojom moralnom i ljudskom obavezom. Ja sam tu samo tehnika u sjeni. Najzaslužniji su ljudi koji pišu za naš portal, sjajna ekipa hrabrih ljudi, novinara/ki i intelektualaca/ki sa naših prostora. Meni ne treba nikakva plaća za moj rad, jer ja radim ovo srcem.” Kaže da je najveće priznanje koje je dobila za svoj rad knjiga Smijeh slobode koji su joj poklonili Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Boris Pavelić i Heni Erceg, sa posvetom “Našoj sestri Štefici”. “Jako vjerujem u dobru energiju koja nas pokreće i okuplja ljude istih pogleda na svijet i znam, dok god je tako, portal neće pasti.”
ba.boell.org
Creative Commons Lizenzvertrag This article is licensed under Creative Commons License.
