Kategorija: Kemal Mahic
Datum kreiranja petak, 09 April 2010 22:18
Datum posljednje izmjene petak, 09 April 2010 22:18
Objavljeno petak, 09 April 2010 22:18
Klikova: 1027
Iz svoje prepiske donosim pismo advokata Biuk Ante, koje je upućeno iz Ljubuškog u Hannover gdje sam boravio u periodu 1993-1998 godine. Smatram da pismo zasluzuje našu pažnju i sa radošću ga objavljujem.
Dragi profesore,
Nedeljno jutro, idem u kancelariju/sa namjerom da Ti pismo pišem/na onoj/jedinoj/ulici u Ljubuškom/koji je grad bio a ne znam da li će to opet i kada biti/sretne me Mućkova mati/starica, ali još bistra uma i brza govora/,priđe mi, poljubi me. Ima li ljepšeg/ali i opotrebnijeg, obzirom na date okolnosti/početka jednog dana? Čime čovjek ovo zasluži? Jedino time da se kroz život rukovodi onim učenjem Isusa Krista/Ise Pejgambera/koji je na upit: “Učitelju kako ćemo poznati tvoje učenike”, odgovarao: “Poznat ćete ih po djelima”. Dakle, nije važno gdje si, nego tko si, šta si,/po djelima/.Tu riječ “djelo” podrazumjeva implementaciju fundamentalnih etičkih postulata prema sebi, ali i u/djelima/prema drugima. To je/obzirom na čovjekovu prirodu/težak napor, permantentan zadatak koji/nažalost/ostaje uvijek/da li je tako?/Samo na početku, ali sam pokušaj već je uspjeh.
Sve je instrumentakizirano, na artificijelan način, da bi se izazvao dens macarbe/na ovim prostorima, a i šire, što mi ne bi bilo žao, obzirom na licemjere tkzv. Europe jer ona je uvijek bila i antisemitska i antiislamska, jer da to nije tako ne bi bilo Aušvica, Dahua, Mathauzena,Prijedora,Omarske,Manjače,etc/. Zašto/ dance macabre/? Da bi se došlo do pobjede? Pa svaka današnja pobjeda sutrašnji je poraz, svaka pobjeda ima nisko čelo i krvave oči, uvijek je i na strani pobjednika i na strani pobjeđenog samo ponižen i obeščašćen čovjek/ da parafraziram, prepričam, Andrića iz ˝Ex ponto˝/. Kažu da žele mir/ mir postignut pobjedom/. Da, ali taj mir, koji oni donose, ja po Principu Rimskog Mira/ pax Romana/, za koji je već Tacit govorio da predstavlja, zapravo, opustošenje svega a ne mir/-Ubi solitudinem faciunt, pacem appelant-gdje pustoš donose, to mirom nazivaju/. Sve se radi sa umišljanjem, i to je ono što najjače boli. Još 1986.godine, pokojni Danilo Kiš, piše o simbolima našeg vremena i ističe da su logori simboli našeg vremena, najstrašnije iskustvo cjelokupne historije čovječanstva, utoliko prije što se pojavljuje u vijeku u kojem nam se činilo da do toga ne može doći.
To iskustvo dovodi u pitanje, po Kišu/ sa pravom/ o zabludama o shvatanju historije kao razvoja, o zabludama u pristupu historiji kao nečemu što uvijek ide naprijed i naviše. Svi zločini historije, za koje smo znali prije iskustva logora, bili su spontani. Ideološki koncept je stvorio jedno od najvećih zala čovječanstva-logor,i, što je još gore, taj ideološki koncept dignut je na nivo institucije. Upravo u tome je razlika između zločina logora i svih drugih džingiskanovskih i ratnih zločina u historiji. Ta,konceptualizacija, to osmišljavanje je ono što iskustvo logora čini najstrašnijim historijskim iskustvom, čiji smo, nažalost, savremenici. Pisci i intelektualci, koji daju historijsko opravdanje takvom konceptu saučesnici su zločina, sve je to posljedica, dakle, učenja da je nacija i država iznad čovjeka. A onoga tko naciju i državu stavlja iznad čovjeka, smatram neprijateljem čovječanstva, kao to lijepo reča fra Petar Anđelović, provincijal Bosne Srebrene koja, kako kaže Alija Izedbegović, očuva kičmu Bosanske državnosti, koji je i reprezentat te državnosti, par excellenc, od davnina do danas. Imao je pravo Tomas Man kada je isticao/ još prije onog rata, poučen iskustvom/ da prvo gore knjige a onda ljudi. Sve sam to vidio i doživio, te napokon osjetio i na svojoj koži, a paradigmatično, prije neki dan u Mostaru, pored trotoara, naiđem na bačene knjige/ Servantesa i Gogolja/. Nihil novusub sole, zar ne? I monotonija/ po suštini , ali i po formi, zar ne/historija deprimira, oduzima pravo na optimizam?
Eto, tom su moja razmišljanja i raspoloženja u jedno nedjeljno jutro uz kafu koju sam sam skuhao u kancelariji, koja jedina, sa knjigama u njoj,nije izgorila/ preko 500 knjiga u stanu je izgorilo/, još toliko je ostalo. Dakle, za one o kojima je pisao Tomas Man još ima posla no, oni su prešli već na drugu fazu kada se pale ljudi/, dok se ne pretvorim u ˝Kamenog spavača˝/ samo da li sam to zaslužio neka odredi Bog
Eto toliko za sada. O detaljima ništa jer ih znaš kao i ja.
Ljubuški, 14.5.1995.godine.
Pozdravlja i štuje:
Tonćo