Sagnjila zima u mom rodnom kraju. Ćikovi dimnjaka na krovovima iskrpljenih kuća dime se u havu. Ogoljene grane drveća i sitnog rastinja čekaju vjetar, trpe mraz i sanjaju o toplim bundama snijega koji se u sivim oblacima čitav dan mislio, bi li ili ne bi pao.
Protruhli plotovi, polomljene vratnice, od velikih kiša raznešen put. Prostirka od lišća šuška i kvrcka pod koracima. Magla se lijeno podiže ka brdima i otkriva crnobijeli svijet. Samo Neretva i dalje teče u boji.
Iznad polja, moja kuća, pred kućom moja nena, na njenom licu osamdeset godina pamćenja. Dušom i tijelom gotovo srasla za kućni prag pogleda uvijek uprta u zapad. Tamo je cesta kojom je otišao njen evlad, tamo je cesta kojom se s vremena na vrijeme pomalja da je obiđe.
Tako je to, misli ona. U mladosti je čovjek okrenut istoku, čeka sunce, novi dan, postarost sunce evo izlazi sa zapada, iz auta i autobusa, kroz lica sad odraslih sinova i kćeri, kovrdžavih kosa i crnih trepavica njene unučadi i praunučadi.
Začudan je njoj taj život u koji joj porod zamiče. Ti gradovi bez njiva i ograda, bez štala i hajvana gdje se po mlijeko za jutarnji doručak ide u prodavnicu a ne u štalu, gdje jedeš krompir koji sadio nisi, voćku koju ubrao nisi i meso koje njen Ahmet s bismilom iz svog tora zaklao nije. Gdje mladi skoro golih guzica hodaju i pred starijim ne ustaju.
Zna ona, bila je ona. Nudili je sinovi da pođe s njima, da ne živi sama. Predeverala jednu zimu, proljeće i ljeto u tom gradu. Predeverala jedva i s prvim proljećem se vratila u svoju toplinu, širinu i mirise…
Potkuplja otežali nabor na dimijama i ulazi u kuću. U smićenim dimijama friško istucani orasi. Rijezge ima svakoj snahi za baklave.
-Nek im nije do nane, a hoćel’ doć, baš kako im drago!
Govori tiho, pomalo resko ali bez zlobe i ljutnje. Gleda kroz prozor, kroz bašču, polje, preko Neretve, kroz planinu, tamo daleko u Zijemlje, svoju rodnu Šaricu, svoje mladalačke godine izvlači iz još neotančalog pamćenja. Njene mlade ruke što stišću ljusku oraha mehkiša.
Nigdje nema tako dobrih i mehkih oraha kao pod kućom njenog brata Šerifa. Donosio je njen rahmetli Ahmet sadnice i vamo, al se ne htjedoše primiti. Nije drvo insan da svikne.
A eto, ona i još pet cura iz njenog sela došle i primile se. Iako vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja, nešto od svega toga sazori u srcu i kao sunce što grije iz vana ono grije iznutra.
Od odškrinutih vrata studen je štipa za reumu u leđima. Zatvara ih. Otvara šporet i ubaca bilju suhe hrastovine. Gladan plamen toplo zapucketa nad novim zalogajem. Njen pogled opet skrenu ka zapadu, ka crnoj krivudavoj cesti. Ote se uzdah i jedva čujne riječi:
– Nek su mi živi i zdravi samo!
Danas na krovu naše seoske kuće ugašen ćik. Dima nema. Pustoš u hladnim sobama. Rijetko dirane vratnice škripe a na seoskom mezarju u dnu sela, jedan bašluk više. Na njemu nenino ime. Hiljade riječi malo je da je se na pravi način prisjetim. Jer, nena, riječ je koja u svakom od nas porodiće različit a opet isti svijet, svijet neprestano nasmijanih očiju, svijet tepanja, milovanja i ljudske topline koja nadomješta sve ono gdje ti kao sinu, bratu, sestri može usfalit. Nenino krilo prostrto u hiljadu cvjetova oslikanim dimijama bit će uvijek mjesto vraćanja mojih želja za sigurnošću, mjesto gdje su završavali strahovi a počimao mir, nije ni čudo kad neko džennet spomene što moje misli u njeno krilo polete.
Neka ti Uzvišeni Allah podari lijepi Džennet, spoji te s onima koje si voljela i s tobom one koji te vole!
(Esad ef. Bajić)
vrelo teksta: knjiga “Boja sjećanja” autor Esad Bajić, Konjic, juli 2010.