I k tomu još, da prostiš, prkosna od sna.(Mak Dizdar)
Bosna je za mene rodno tle,, izvor svega što sam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem.Zbog ljubavi.(Meša Selimović)
Od nekih misli ne možeš pobjeći.Prate te kao sjenka, noću te bude, zakače ti se za moždane vijuge poput krpelja, ne ostavljaju te nikad.Ne biraju dan,trenutak, situaciju,raspoloženje.Jednostavno iskrsnu, ne ostavljaju ti ni pravo ni molbu za predah.Upravo tako me ovih devet mjeseci(ili devet stoljeća, ne znam) prati Bosna.To nije samo zemlja, to nije samo dio kontinenta ili geografski pojam, to je ono „nešto“ u glavi, u genima,u krvi, u sjećanjima, u navikama, u jeziku, u ljubavi koju drugima daješ, u načinu na koji živiš…
Sad sam, daleko od nje ali s njom u sebi, shvatila kolika je njena moć i kako me je zarobila, učinila samo svojom.Znala sam Mešine i Andrićeve riječi, čitala sam Dizdareve stihove, ali ih nisam sasvim osjećala, doživljavala.Nisam, jer mi je sve to bilo normalno,svakidašnje
Danas shvatam.Danas vidim.Danas osjećam.Bačena između dva svijeta, dvije civilizacije(koje se i dan-danas busaju u prsa i prepiru koja je „civilizovanija),dvije filozofije,dva načina života.
Bosna je „treći svet, u koji se sleglo sve prokletstvo, usled podeljenosti zemlje na dva sveta“(I.Andrić)
Divlja,neosvojiva,tmurna,opasna,tajanstvena za pridošlicu, pitoma za starosjedioca, nepredvidljiva, odbačena, prezrena.Za jedne balkanski pakao, za druge rep Evrope, za treće predsoblje Istoka, za mene jedino mjesto gdje sam mogla optimalno funkcionisati, pružati sve od sebe, živjeti onako kako želim.
Ljudi su tamo nevjerovatne kombinacije krajnosti, bez kompromisa i poluintenzivnih osjećaja.Postoji samo sve i ništa.Rodila je Bosna čovjeka koga uvijek možeš prepoznati.Osjetljiv,nježan, spreman pomoći,nesebičan u ljubavi.Trenutak kasnije ljubomoran, surov, ozlojeđen, djetinjast, hvalisav.
Lako oprašta, ali ništa ne zaboravlja.
Brzo se uvrijedi, mnogo trpi, depresivan, neprijatan, zajedljiv, odan, strpljiv kad treba.I život je u Bosni, isto tako, pun krajnosti, intenzivan do posljednjeg daha, a istovremeno nekako spor, na prvi pogled jednoličan, nepromjenljiv, natenane.
Tamo ljudi ne trče za vremenom.Ne pokušavaju ga uhvatiti.Tamo živiš za tren, za sada, za danas.Tek ćeš sutra misliti na sutra.Tamo sjediš u staroj čaršiji, piješ jutarnju kafu i presipaš iz praznog u šuplje, pričaš bez kraja i konca.U čaršiji starci za malim okruglim stolovima rješavaju svjetske krize, savjetuju političare, spašavaju svijet, znaju sve i svakoga u svom gradu, ni ptica ne sleti a da je ne zamijete, ali ništa pod kapom nebeskom ne remeti njihovu kafu.
I uvijek isto:poluspušteni kapci, miris svježeg kruha, cigare i ironičan osmijeh na krajevima usana.Tu, u staroj čaršiji,prvi put saznaješ za „obaveznu lektiru“ svoga grada, knjige koje su postale Biblije.Tu prvi put čuješ Indexe i Dugme i, ma kakvo bilo tvoje buduće muzičko opredjeljenje, njih moraš poznavati, njih ne smiješ preskočiti.
Tu čuješ raju kako ocjenjuju svaki novi film, kako-bolje od kritičara- raspravljaju o novoj Claptonovoj ploči.Tamo počinješ slušati R'N'R’.Tamo još kao dijete odeš na dernek koji počinje s Metallicom i Stonesima, a završi s Himzom Polovinom.Tamo istovremeno slušaš sevdalinke i blues.Tamo sretneš ljude koji uz pjesme plaču.Tamo vidiš čovjeka koji lomi čaše,rukom, zbog nekog svog bola i samo njemu poznate muke.Tamo se prvi put napiješ( i to od votke).
Tamo odrasteš u petnaestoj,kad shvatiš da ćeš uvijek morati sam.Uvijek sam,u borbi za svoj dio sreće, svoj komadić neba.Tamo mjesecima odvajaš od džeparca za školsku užinu, štediš da bi sebi kupio gramofonsku ploču.Tamo prijateljici za rođendan sama napraviš lutku.
Tamo nemaš antikvarnice koja će ti materijalizovati svaku želju, nego danima tražiš, kopaš, pitaš za „staru raju“ da bi došao do željene knjige.Tamo nosiš poderana farmerice, ne zbog toga što su moderne nego zbog toga što te sjećaju na ljeto ‘88 i mirišu na more i slobodu.
Tamo ne čitaš trač novine o muzičarima.Tamo slušaš Cohena, znaš njegovu muziku i sve o njemu.Tamo čitaš Orwella i on ti je drugi otac,iako ga nikad nisi vidio.Tamo prvi put čuješ Štulića i zauvijek zapamtiš da si na Balkanu, da“ mi smo ljudi Cigani sudbinom prokleti“Tamo uz prijatelja,gitaru i najjeftinije vino uvjeravaš sebe da je svijet OK, da „naše vrijeme“ mora doći.
Tamo prijatelja imaš ne za popodnevnu šetnju ili subotnje kino.Imaš ga uvijek.Kad ti treba kafa i cigara, kad ti treba košulja za sastanak, kad ti treba bijeg od stvarnosti.
I još nešto:tamo voliš ljepše nego igdje.Jer uvijek voliš neke budale i naivce slične sebi, uvjerene da je život samo tvoj i da ti ga niko ne može uzeti.I ma koliko znao da je sve to san,i da te život i realnost čekaju tu,ispred kuće, iza ugla,ti uporno bježiš i budan sanjaš.Znaš zašto?Zato što si Bosanac!
NA NAMA SE LOME TALASI ISTORIJE,KAO NA GREBENU.SILA NAM JE DOSADILA I OD NEVOLJE SMO STVORILI VRLINU.POSTALI SMO PLEMENITI IZ PRKOSA:VI STE BEZOBZIRNI IZ BIJESA.KO JE ONDA ZAOSTAO?(Meša Selimović).
Izvor:Farah Tahirbegović-„Pismo roditeljima 1993.“(Zenica 2017.)
Priredio:Kemal Mahić