Dubravska visoravan, prostor između Mostara, Stoca i Čapljine nekad je bio prepun ljudi, a nadaleko poznat kao veoma bogat poljoprivredni kraj. Situacija je danas teža nego ikad, ljudi nikad manje, a ništa na vidiku što bi promijenilo stanje na terenu.
Život u Dubravama kao i u čitavoj državi je jako težak, priča nam Alen Sabljić, nezaposleni inžinjer agronomije. Ljudi uglavnom žive od poljoprivrede, dok stotinjak radi u vojsci, policiji i javnim institucijama.
“Na teritoriji općine Čapljina ne postoji niti jedna privatna firma u vlasništvu Bošnjaka, a u općnskim institucijama radi samo par onih koji su bošnjačke nacionalnosti. Dubrave su zaista kraj u kojem uspijeva puno voćnih i povrtlarskih kultura, ali to ništa ne znači proizvođačima kad desetine tona ostanu neobrane. Nema plana i strategije proizvodnje pa često dođe do zagušenja tržišta na čapljinskoj pijaci i proizvodi postanu bagatela”, kaže nam Sabljić.
Poslije rata na području Dubravske visoravni su djelovale dvije poljoprivredne zadruge koje su otkupljivale proizvode i plasirali na trzište EU, ali one su nažalost već skoro deset godina ugašene.
“Mišljenja sam da ovdje treba instalirati tehnološko proizvodna postrojenja, koja bi prerađivala i sušila voće i povrće koje ostane kao višak na na pijaci u Čapljini. Proizvodili bi se likeri, sokovi, džemovi… Oni bi se kasnije mogli prodavati na domaćim, a što ne i stranim tržištima. Nedostaje takvih poslovnih ideja. Od uzgoja jagoda bi se moglo živjeti, smilje je bilo hit, ali će brzo postati prošlost”, kaže on.
Nekad je bilo drugačije, prisjeća se Alen Sabljić, život dubravskog proizvođača se puno promijenio u zadnjih par desetljeća, sve je otišlo u negativnom smjeru.
“O zlatnim osamdesetim godinama se i danas mnogo priča i prepričava. Roba vrhunskog kvaliteta se prodavala širom bivše Jugoslavije, ali i zakon nije dozvoljavao uvoz robe iz okruženja i naši proizvodi su se morali konzumirati. Danas je na snazi sporazum CEFTA i robe ulaze u neograničenim količinama, a ubačene su nam hibridne sorte koje su poslije rata masovno sađene. Naše stare sorte su provjerene i zadovoljavaju kvalitativna i kvantitativna svojstva, ali hibrid je bolji za oči i lakše osvaja tržiste. Negativno na poljoprivredu se posebno odrazilo i uvođenje PDV-a. Iako je to davno bilo, proizvodnja je od tada na koljenima. Repromaterijal, gorivo, zaštita su značajno poskupili, a naš proizvod je postao jeftiniji”, kaže Sabljić.
Navodi kako smo jedina zemlja u regiji koja nema plavi dizel, uzrok vidi i u nepostojanju ministarstva poljoprivrede na državnom nivou, a pita se zašto da plaća akcizu na gorivo kojom se gradi autoput kad tim gorivom obrađuje njivu.
“Ne vidim tu nikakvu logiku. Zbog toga ljudi odlaze i ima ih sve manje u Dubravama. Ljudi mogu obrađivati zemlju i osigurat kakvu takvu egzistenciju, ali šta kad se ostari? Nema se od čega uplaćivati doprinosi za PIO da bi se u starosti imala bar minimalna penzija. Sela postaju pusta, a mahale napuštene. Masovno ljudi sele u Mostar, tamo lakše dolaze do bilo kakvog posla. Tih osamdesetih godina se u prve razrede osnovnih škola u Čapljina upisivalo blizu 300 prvačića. Ove školske godine u prvi razred je upisano samo 26 djece, i to onih koji će pohađati nastavu po Bosanskom planu i programu. Identično je i sa djecom koja pohađaju nastavu po Hrvatskom, jer njihovi roditelji imaju hrvatsko državljanstvo i napuštaju svoja ognjišta te sele u zemlje zapadne Evrope”, tužno rezimira Alen Sabljić.
Klix.ba
.
.
