- Kategorija: Esad Sadikovic
- Objavljeno četvrtak, 02 Decembar 2010 21:47, Klikova: 963
Nekad davno u mom bivsem zivotu sebi sam se, onako pionirski, zakleo da se u politiku necu mijesati jer sam svoju porciju politiziranja dobio i preko mjere za mog mazohistickog novinarskog zivota.
Ali kako Krleza birvaktile rece “politika je nas usud” tako je doslo vrijeme da ako se ja necu baviti njom hoce ona samnom.
Citajuci Ljubusaci.com zadnjih dana osjecam se kao i vecina vas tuzno, zbunjeno i pomijesanih emocija.
Komentari pljuste sa svih strana a mi ih citamo. To je koktel pristojnog i dostojanstvenog komentarisanja i nazalost i onog drugog prizemnog i pljuvackog.
A mi citamo i navijamo. Nekad doduse nije lako. Ne znas je li to napisao nas ili njihov. Ti su ‘najgori’. Sta se oni mijesaju. Ne zna posten covjek bili mu opsovavo mater ustasku ili balijsku.
I sto se vise trudimo da pokazemo koliko smo razliciti i bolji jedni od drugih to smo sve slicniji. Identicni u psovanju i vrijedjanju. A kao sto rekoh jednom ranije kad dodje do psovanja tu smo tek skroz isti. I perfektno tecni na oba jezika.
U Australiji – zemlji u kojoj trenutno zivim a koja je za vecinu vas samo nevelika egzoticna mrlja na atlasu sa one donje, nezgodne strane polulopte (ispod juznog sarafa) postoji jedan fantastican obicaj koji krasi veliki broj javnih skupova i manifestacija a to je da se na pocetku skupa oda priznanje prvim stanovnicima ove zemlje Australskim Aboridzanima (starosjediocima).
Skupovi se pocinju tako sto se javno obznani da se svi nalazimo na teritoriji odredjenog plemena i potom im se zahvali na tome sto imamo sansu da svi zajedno zivimo na njihovoj zemlji.
Ima li doza licemjerstva ili formalnosti u ovim cinovima i koliko je demokracija u ovoj zemlji joj uvijek falicna nisam siguran ali sam ubjedjen da je nakon ovakvog cina atmosfera na odredjenom skupu puno prijatnija jer je autohtono stanovnistvo Australije ozvaniceno kao orginalni vlasnik zemlje koju oni smatraju svetom.
Svi mi naravo znamo da nakon ovoga Aboridzanima nece biti nista bolje niti ce njihovi kolonizatori preko noci postati meksi i dati im sva prava koja im po ljudskom i bozjem zakonu pripadaju.
Istina trebalo je proci preko 200 godina pa da se bijeli sjete da su ovu zemlju osvojili ognjem i macem ali na ovaj nacin istovremeno se ukazuje da smo na pomolu jedne nove ere u kojoj su kolonizatori spremni reci oprosti onima od kojih su oteli zemlju na kojoj zive i da su nove generacije drugacije od onih koji su prvi ovdje doplovili i besramno ovu zemlju proglasili Terra Nullius (nicija zemlja) da bi je mogli oteti u ime majke kraljice.
Ovaj primjer oko priznavanja Aboridzana kao prvih Australaca dao sam jer ilustrira ono sto nama u nasim krajevima fali u ogromnim kolicinama a to je tolerancija.
Sjecam se onog prijeratnog nimalo ukusnog vica kad su Stefa pitali sta je to nacionalizam a on onako lakonski odgovara: To je kad mrzis Srbina vise nego sto je to normalno. Svi mi, stariji od dvadeset i neke, sjecamo se kako je sve pocelo vicevima i komedijom a zavrsilo opcom tragedijom. Zasto ?
Ovdje sam namjerno ostavio dvije prazne linije jer ce svako od vas imati svoj odgovor.
Ono sto je nesporno je da i pored svih nasih iluzija mi (kad kazem “mi” mislim poprilicno siroko) nikad izgleda nismo naucili da zivimo zajedno ili pak jedni pored drugih u pravom smislu te rijeci. Da jesmo ne bi se na zalost onako ‘bratski’ rastali a ta ‘ljubav’ i dan danas tinja u nama s nesmanjenim zarom. Na svim meridijanima.
Prije nekog vremena , ne sjecam se ni gdje ni u kojem kontekstu ( u mojim godinama pamcenje prestaje biti saveznik) procitao sam kako su dvojica ljudi u sporu dosla, bice kod nekog kadije, i pokusali da ustanove ko je u pravu. Kadija ih primi jednog po jednog i pojedinacno ih uvjeri kako su obojica u pravu. Kad su izasli javi se kadijin pisar diskretno osporavajuci da je nemoguce da obje stranke u sporu budu u pravu. Kadija na to rece da jeste moguce a da je isto tako u pravu i on – pisar koji se cudi takvom sudu.
Stoga bi se sve svelo na ono da gledamo u jednu te istu stvar ali je vidimo razlicitim ocima. A ako vec vidimo stvar drugacijim ocima dozvolimo da je neko drugaciji i drugacije dozivi a da nije u isto vrijeme ni lazov ni lopov ni peder ni sta mu sve jos socno ne prikacimo.
Ono sto je najvaznije od svega je da trebamo nauciti da cujemo drugacije misljenje a da ne skacemo jedno drugom za vrat i ne lijepimo etikete samo za to sto se neko usudio drugacije da misli. Ako vec udjemo u diskusiju i ne svidja nam se ono sto cujemo onda se treba voditi onim “Ne slazem se s tobom ali cu se boriti za tvoje pravo da to kazes”. A ako imam argumente onda cu te usutiti argumentima a ne metkom.
I to bi bilo ono cega se trebamo pridrzavati ako hocemo da budemo respektovani jer se respect dobija tako sto se u prvom redu daje.
Zivimo u prilicno sarenom svijetu i ocekivati od svakog da razmislja isto je koliko nerealno toliko i sebicno. U nasim prilikama sve se svodi na apsolutne istine o npr, vrlo omiljenoj i nikad prezaljenoj temi – komunistima i ustasama. Tako da se jedni idealiziraju a drugi sotoniziraju a bice da ni jedni ni drugi nisu bili ni djavoli ni andjeli. Barem ne u sto postotnom razmjeru.
Istina je relativna i rastegljiva kategorija i iako nam se to ne svidja trebamo se nauciti da je neko tumaci razlicito od nas.
Kad se na to naucimo onda ce nam puno lakse biti da zivimo i shvatimo da i komunisti i ustase i pederi i lezbijke i crni i zuti i muslimani i krscani svi zive pod jednom kapom nebeskom, udisu jednu havu, isto placu i smiju se i svi imaju pravo na svoje misljenje. A ko se kojem vodji klanja , kojem bogu moli, kako se oblaci i s kim spava to su privatne stvari koje treba uvazavati.
Ne shvatimo li to ostacemo dozivotni ponavljaci i u ocima drugih Istocno Evropski otpad koji jedni drugima redovno porucujemo vidimo se u slijedecem ratu.
A ko je zapoceo onaj slijedeci rat ? Pa to se barem kod nas sigurno zna – oni drugi.
Stoga prije nego slijedeci put potegnemo za teskom rijeci, psovkom ili vrijedjanjem sjetimo se da ta psovka obicno preraste u svadju, svadja u samar, samar u tucu a kod nas kad pocne tuca gasi se svjetlo.
A kome mraka nije bilo dosta ne obasjalo ga sunce ni na ovom ni na onom svijetu.