Nikada sedamdesetogodisnja monahinja nije mogla ni da sanja da ce se ovo dogoditi
!…NIKADA ! Niti je mogla pretpostaviti da ce joj se poremetiti snovi zbog svog tog uzasa koji
se desio u njenom zavicaju , koga je napustila jos u djetinjstvu i nikada se nije vratila ,
jer se odlucila da podje KRISTOVIM PUTEM LJUBAVI , kako su je ucili u kuci i na vjeronauku .
Istine radi , tajizbor ne bi nikada ni realizirala da je na taj korak nije uputila njena cestita
majka , primjerna vijernica i vazna aktivistkinja u pravoslavnoj PAROHIJI , kojom je upravljao
njen djed – otac ZAHARIJE .
A ne bi se nikada , ni u snu , odlucila ni na ovo OD DANAS da nije izabrana za
IGUMANIJU manastira
u kome je provela najveci dio svog zivota iza zidina znamenitog zdanja , medju
IKONAMA i
FRESKAMA , u molitvama i u radu . Kao djevojcica , unijela je i svoje ime u manastir
, tipicno
srpsko ime JOVANA JOVANOVIC , da bi i to ime izgubila prije desetak godina kad je ,
po tradiciji ,
promijenila ime i dobila novo : IGUMANIJA JEFIMIJA JOVANOVIC ! Zapravo , ime je
odabrala sama , kao
uspomenu na JEFIMIJU , prvu zenu pisca u davnom vijeku srednjovjekovne SRBIJE !
A opet , JOVANA JOVANOVIC ne bi nikada do ovog dosla da nije postala IGUMANIJA i
tako , shodno novom
dobu i zvanju , dobila i pravo da upotrebljava ordinator i internet , bez koga nije
mogao biti ni tradicionalno
ortodoksni manastir u kome je provela svoje djetinjstvo , mladost , zrelost – i ,
evo , sada i starost .
I to daleko , daleko od zavicaja , u manastiru opkoljenom visokim zidinama i to
usred pustinje , kojom su
prolazili samo rijetki BEDUINI sa karavanima deva – pa i to sasvim rijetko ! Zracke
svjetlosti unosio
je u njen zivot i izvjesni KHALID HASAN HENDEWI , vodja naucnih karavana , koji je
lutao pustinjom
i navracao u samostan kao musafir , donoseci monahinjama vijesti i poklone . U
sustini , on je obilazio
rijetka beduinska plemena da bi proucavao uticaj savremenosti na njhov zivot i
biljezio njhove
umotvorine , slusao njihove pjesme , jeo s n jima , ulazio u njihove zivote i
obicaje , njihov vjerski zivot
i njihove medjusobne odnose .
A OVOGA DANAS NE BI NI BILO – rekoh , to jest ne bi bilo ovako neobicne posjete
HASANOVE manastiru ,
da opet nije bilo interneta gdje je Igumanija JEFIMIJA saznala da je uopste bio TAJ
- u njenoj domovini ,
da u njenom selu nema vise MUSLIMANA , ne bi nikada saznala da se desila SREBRENICA !
– Boze , je li to moguce…je li moguce…Srbi , Srbi – SREBRENICA…buncala je ona
u dugim besanim nocima ,
poslije tog iznenadnog saznanja u koga , nikako nije mogla povjerovati !
Naime , u vrijeme kad se odlucila za MANASTIR , proucila je i usvojila KRISTOV POZIV
:” Ostvi oca i majku ,
bracu , sestre , rodbinu i sve sto volis i – podji samnom !…Da sirimo ljubav medju
ljudima !!
Tako , ili nekako tako !
Skrhana krvavim saznanjima sa interneta , ona je patila u manastiru i odlucila da
ode NE NAJAVLJENA u
zavicaj , umotana u crni arapski zenski “habit” da je ne prepoznaju , i NA LICU
MJESTA vidi sta se to tamo desilo !
Hasan je dosao sa radosnom vijescu ( ako , uopste , u JEFIMIJINOM zivotu ima mjesta
- radosti ) da ce je
voditi karavanom do dalekog grada , a odatle i u njenu bivsu domovinu , u kojoj (
gle cuda nevidjenog ) –
on, HASAN – tamo ima prijatelje . Sa njima ce putovati i mlada CASNA SESTRA SERAFINA
, katolicka misionarka –
JEFIMIJINA mladja drugarica iz skole sa kojom je , JEDINOM , i àdrzavala kakve
takve veze u toku svog dugog ,
besanog , mukotrpnog i tegobnog zivota u pravoslavnom manastiru u pustinji . Jednom
ju je cak , na dan izbora
za IGUMANIJU , Ivana i posjetila , zahvaljujuci opet ovom istom HASANU koji ju je
doveo karavanom u manastir .
Tada su se , po prvi put u ovom svom zivotu , ludo smijale kao nekada , posebno kad
su shvatile da su –
u dobroj mjeri – zaboravile i svoj govorni maternji jezik , tako da su morale
gvororiti – ARAPSKI ! Smijeh je
poceo odmah pri susretu , jer su uz pozdrav – umjesto na maternjem jeziku BOG ,
izgovarale ALAH – mada je
to potpuno isto – samo na arapskom !..
A taj HASAN je stanovao u velikom gradu pored male ,katolicke crkve – jedine u
njegovoj zemlji , u kojoj je
zivjela IVANA IVANOVIC , gdje je tek kasnije postala i casna sestra SERAFINA , koju
je i dalje mali , mrsavi i
nasmijani HASAN – zvao IVANA . Iskreni vijernik u postovalac autenticnih zivotnih
pogleda svog idola –
poslanika MUHAMEDA , HASAN se svojski trudio da pomaze monahe i svestenike , krscane
u svojoj zemlji ,
i to – kako je stalno isticao : U SKLADU SA PRIMJERIMA ZNAMENITOG POSLANIKA ,
sjecajuci se dobro svih
strahova koji su , u pocetku , obuzimali i JOVANU i IVANU , okruzene i gotovo
izgubljene u okruzenju
muslimanskog svijeta . HASAN je jedini stalno drzao kontakt sa njima i hrabrio ih ,
u cvrstoj vjeri da je upravo
time slijedio put koga je trasirao POSLANIK , ne samo kao vjerski vodja , nego i kao
genijalni reformator .
TAKO SU NJIH TROJE , u nekoj vrsti PUSTINJSKOG TROJSTVA , drzali cvrsto svoje veze i
uzivali u njma . A do toga
DANAS ne bi uopste doslo da nije onih HASANOVIH prijatelja u JOVANINOJ i IVANINOJ
domovini , koji su HASANU morali
slati izvode iz KURANA , ili hadise ” na nasem”- da bi on to davao i jednoj i
drugoj , ne da bi ih privolio za ISLAM ,
nego da bi im dokazao da on ne radi nista neobicno , jer su to tekstovi koji njega
obavezuju , bez izuzetka – tako da su
JOVANa i IVANA neke od tih tekstova drzale na pocasnom mjestu u samoj BIBLIJI ,
pored BOGA , svojoj jedinoj – saputnici !
I dok se IGUMANIJA JEFIMIJA sprema na dugi put kroz pustinju prema velikom gradu , u
kome ju je ceka IVANA –
njena mladja drugarica iz djetinjstva , i dok HASAN podize na visoku devu njene
stvari , pisac ce iskoristiti vrijeme
da zaviri u JEFIMIJIJU BIBLIJU i da vidi sta to pise na fotokopirnim listovima ,
smjestenim odmah poslije korica znamenite
KNJIGE – koja okuplja oko svojih vjerskih i moralnih normi cetvrtinu svjetskog
stanovnistva !..
Fotokopije su stigle faksom , tekstovi su na nasem i arapskom jeziku , a zabiljeske
je napisala JEFIMIJA .
H A D I S : ISLAMSKI B U K V A R ZA POCETNIKE
—————————————————————————–
” Ako jedan od krscanskih svestenika , ili jedan od njihovih istovijernika , putuje
ili dolazi iz doline ili sa planine ,
pristizuci iz neplodnih predjela ili pjeskovitih pustinja , iz sela , sa obradjenog
polja , ako se nalazi u manastiru
ili ma gdje – ja sam im , kao i svi moji sljedbenici ZASTITNIK , i ja se obavezujem
da cu ih braniti ! Ja im skidam
njihov teret , ja uklanjam sve njihove teskoce , jer su oni MOJI STICENICI . Ja ih
oslobadjam svih tegoba . Ja necu
dozvoliti da oni budu muceni !….
Nikad se ne smiju sprecavati njihove vjerske poglavice u vrsenju svojih episkopskih
duznosti , svecenici u obavljanju
svojih vjerskih obreda , monasi u svom monaskom zivotu , niti putnicima smetati na
putovanju . Isto tako , ne smiju se
rusiti njihove crkve i manastiri u svrhu podizanja poboznih ustanova ili gradjenja
DZAMIJA…
Ko se god usprotivi ovim odredbama , bit ce smatran prekrsiteljem zapovijesti bozje
i zapovijesti NJEGOVA POSLANIKA..
Ova zapovijest da ostane na snazi do konca svijeta i do SUDNJEGA DANA…”
“AKO JE JEDNA KRSCANKA UDATA ZA MUSLIMANA , ON MORA POSTOVATI NJENA PRAVA I NE SMIJE
NIKADA SMETATI
NJENIM VJERSKIM OBREDIMA , ON JE MORA POMOCI I DOPRINIJETI GRADNJI I POPRAVCIMA
NJENE CRKVE I POBOZNIH
USTANOVA…”
MUHAMMED
RESULULLAH
( ” MUHAMED A.S. I KURAN ” – OMER NURI str. 180 – 1931 . )
NATUKNICA :
——————-
P.S. – “Ratovanje i stocarstvo , jedina su zanimanja pustinjskih ARAPA – BEDUIONA .
Oni su prema gostu iskreni i prijateljski
raspolozeni , oni ce sa gostima podijeliti posljednji svoj gutljaj vode i zadnji
zalogaj hljeba . A kad gost iz satora podje ,
dat ce mu , ako ima , dar i brasenice i ispratiti ga sa blagoslovom na put !…”
Pustinjski Arapi , BEDUINI , sve do prelaska na ISLAM , smatrali su rodjenje treceg
zenskog djeteta u porodici kao BOZJU KAZNU .
Kako su vjerovali u vise BOGOVA , a razna plemena su imala i posebna bozanstva –
Beduini su su prinosili zrtve svom BOGU
tako sto su zakopavali do pojasa u pijesak trece zivo zensko dijete , ostavljali ga
u pustinji – i odlazili sa karavanom !!!
Mozete li zamisliti tu sliku ?!..I polozaj Poslanika MUHAMEDA u tom vremenu ,
posebno u odnosu na “zensko pitanje” …?!
- O S V E T A
—————————
Sve se ovo naslo i izmedju korica JEFIMIJINE BIBLIJE , kao neka vrsta potsjetnika i
opreza u danima samovanja u MANASTIRU
opkoljenom beskrajnom pjesklovitom pustinjom i sagradjenim pored male oaze u
zelenilu – sa izvorom spasonosne vode .
Na margini knjige zapisana je P O S V E T A na arapskom jeziku , koga (nazalost)
autor ne zna , ali je bitan potpis :
Dr. KHALID HASAN HENDAWI , University professor , FOUNDER MEMBER : International
Association
of MUSLIM SCHOLARS – Chef international league of islamic literature in QATAR ( i )
SUPERVIZOR
RESEARCH CENTRE INDONESIEN LEAGUE OF DU AT JAKARTA…
U dnu , skromno na margini , zapisano je na nasem jeziku : HVALA , MOJ
HASANE….Jefimija !
PS .No 2 : A bilo je slucajeva nedobronamjernih posjeta i lupanja na teska
manastirska vrata da im se otvore . Bilo je toga , ponekad !
Ali , Jefimija bi nasrtljivcima – provukla list papira kroz malu rupu na debelim ,
okovanim vratima , na kome je – uvelicanim slovima –
pisao gore pomenuti tekst NA ARAPSKOM – sa imenom POSLANIKA i potpisom HASANA
KHALIDA , “Pustinjskog vuka” – kako
su ga BEDUINI zvali , radi njegove blage naravi u normalnim , i vucje naravi u onim
prilikama kad bi on sam ocijenio ” DA SLUCAJ NIJE
U SKLADU SA POSLANIKOVIM NAREDJENJIMA”- i postupao krajnje strogo, ponekad cak i
surovo – i bez pardona !
U takvim slucajevima , bez izuzetka , videci ime HASANOVO – rijetki nasrtljivci bi
se udaljavali od manastirskih vrata brze nego sto bi i dosli !…
Ali , to su zaista bili izuzeci . Mnogo vise , daleko mnogo vise , bilo je onih iz
beduinske zajednice koji su ovdje navracali iz potrebe za vodom
i odmorom i lupali na vrata manastira da bi monahinjama dali dar i pozeljeli im
SELAM , uz kablicu mlijeka od deva , ili komadice sira .
I tako , ili nekako tako , uoblicena je prica od stvarnosti koja slijedi .
JER , DOBAR DIO otsjaja iz realnog zivota , ukjljucujuci i realisticne otsjaje iz
nezaboravnih i vjecnih skaski iz HILJADU I JEDNE NOCI – nisu samo
otsjaji stvarnosti , nego i mogucnosti i stremljenja onih koji imaju potrebu da pisu
i opisuju , mastaju i usmjeravaju – ka nekom visem , BOLJEM
i optimisticnijem opstejudskom cilju !
Tako prica nikada nije sasvim ispricana do kraja . Kao i nastavak nase price o
Vitini i Veljacima – selima gdje su se , stoljecima ljubili ISTOK i ZAPAD !
Ta cinjenica je nagnala autora da , junake prvog dijela price dovede na vjetrometinu
pomenutih sela i da – po ko zna koji put – ponovi jasnu cinjenicu
da je covjecanstvo , od bljeska prve svoje svijesti , pricalo , prica i pricat ce
samome sebi – uvijek istu pricu : PRICU O LJUBAVI !
C O V J E K U B I J E L O M I Z E N E U C R N O M
————————————————————————————
Upekao ” Bozji zvizdan” , a u dvoristu vitinske dzamije sakupio se silan svijet i
zauzeo mjesta ispred malog minareta , na cijim stepenicama su
stajale djevojke u narodnim nosnjama , lijepe i nasmijane MOSTARKE , koje su ovdje
dosle da , svojim programom , uvelicaju danasnje
slavlje . Ispred njih se smjestio mali “momacki orkestar” trojice skromnih ,
cutljivih i nasmijanih momaka – tik ispred prvog reda stolica ,
na kojima su se smjestili ljudi sa ahmedijama , vjerski zvanicnici – HADZIJE , i
vazni uzvanici – pristigli ovdje iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine .
Iza njih je posjedao ostali svijet , muskarci i zene , svecano dotjerani i ugladjeni
, ozbiljni i tihi gosti na svecanosti koju su dugo cekali .
I docekali !..
Iza zida koji dijeli dzamijsko dvoriste od susjedne kuce , natiskali su se ostali ,
oni koji nisu mogli uci pred dzamiju malog , ali ukusnog dvorista !
.
Velicinu svecanosti potcrtavao je i fakat da tokom obnove bogomolje nije bilo
nikakvih incidenata ( kojima su se mogli samo zli ljudi radovati ) ,
jer se VITINA smirila , uljudila i stigla na domak onoga sto je nekada i bila , ali
je ostao zal , tuga i bol u njihovim dusama – i kod jednih i drugih !
I kod jednih – i kod drgih !
OVDJE , NA OVOM MJESTU, okupili su se danas oni koji grade mostove medju ljudima i
njihovim dusama , usprkos svemu ! Uz prkos zlu .
I DOSAO JE TAJ TRENUTAK : sve se umirilo – utihnulo toliko – da bi se mogao cuti i
laki zamah letirovih krila , dok su sve oci bile uperene u najavljivaca
programa – mladog , ozbiljnog i ponosnog covjeka , cije su ruke podrhtavale ,
prihvatajuci mikrofon ! I Samo sto mu te drhtave ruke nisu ispustile
POTSJETNIK – koji je podrhtavao , kao da je u groznici jer se desilo – nesto
nepredvidjeno !
Desilo se nesto nepredvidjeno , nesto vrlo iznenadjujuce , i to upravo u vrijeme te
kratke stanke – par trenutaka prije svecane najave .
Desilo se , odjedanput , nesto sto niko nije ocekivao , cak ni sami organizatori –
nesto sto je prikovalo sve poglede na desnu stranu od prvog reda .
I nije to bilo NESTO , nego NETKO – bio je to COVJEK U BIJELOM , koji je odjednom
iskrsao kao da je “sa neba bacen” , uplovivsi tu u vidno polje
svih koji su se tu okupili ! Covjek je bio mal , mrsav , malo poguren i lako , s
mjerom , nasmijan i sav u bijelom ogrtacu do zemlje , dok mu
je glavu pokrivao tradicionalni arapski rubac , sa okruglim , crnim krunskim krugom
na vrhu glave – kao sto nose arapski seici , zvanicnici ,
princevi , vodje karavana , vjerski i naucni autoriteti , pa i obicni beduini , ili
ljudi do kojih se drzi !..
Covjek je ponajprije malo zastao , pogledao po prisutnim – ocima covjeka naviklog na
publiku , naklonio se lako i sa mjerom , i sam iznenadjen
- koju je izazvao cinom svog prisustva . Njegov pratilac , covjek za glavu
visi od njega , nasao se i sam “u neobranom grozdju”, ali se
odmah i snasao . Okrenuo se prema publici i , biranim rijecima , saopstio da je nas
uvazeni gost , sasvim slucajno dosao u posjetu svojim
prijateljima u MOSTAR , a onda bio odusevljen pozivom tih istih prijatelja da ,
svojim prisustvom , uvelica slavlje OTVARANJA VITINSKE DZAMIJE :
– On je nas prijatelj i KATARA i zove se : Dr. KHALID HASAN HENDAWI , profesor
univerziteta , pisac , naucnik..i prijatelj Bosne i Hercegovine !…
zakljucio je covjek , koji je dosao u HASANOVOM drustvu .
Cuo se najprije aplauz , a onda je COVJEK U BIJELOM gotovo pmonizno sjeo na prvo
mjesto u prvom redu ! Ali , to nije bio kraj ovog dramaticnog trenutka !
SAMO STO JE COVJEK U BIJELOM SJEO – na njegovo mjesto , kao da su crne sahovske
figure , stvorile su se dvije ZENE U CRNOM , prekrivene od glave
do peta crnilom – samo sto su im se ocrtavala lijepa lica , bijela kao mlijeko –
lica lako nasmijana i uokvirena crnim pokrivacem . Zene su licile na
crne kipove postavljene na nekom zloglasnom mjestu , da opominju ! Da nije bilo
lakih osmjeha na njhovim licima kao u MONA LIZE , covjek bi pomislio
da su dosle na sahranu ! Tako se bar cinilo onima koji nisu navikli na drasticne
vizuelne razlicitosti medju ljudima , medju istim ljudima kao sto su i oni !
Sve oci su bile uprte u njih . SVE ! I to u pocetku sa cudjenjem , a onda – zeljom
dobrodoslice !
Ali , to je trajalo kratko , kao tren varljivog oka . Zene su se , kao i COVJEK U
BIJELOM , naklonile prisutnim i sa prijateljskim osmjehom sjele u prvi red .
Sada su svima bile okrenute ledjima , tako da su oni iza njih ostali uskraceni da
posmatraju njhova lica , posebno one mladje – iz cijeg lica je isijavala
ljepota , kakvu moze da porodi samo suha , bezvodna , osuncana pustinja sa
plavetnilom i vjecno cistim ozvjezdanim nebom iznad glava – iznad glava
vjecnih pustinjskih lutalica i mastovitih potomaka i tvoraca nezaboravnih prica iz
HILJADU I JEDNE NOCI !..
Onima , rijetkima koji su – i inace , onako “na svoju ruku”- ZENE U CRNOM mogle su
licti na casne sestre franjevke obucene u svoje crne , svecane haljine –
ili na monahinje u crnim odezdama monahinja iz pravoslavnih manastira sirom svijeta !
U takvim slucajevima , mogla bi se cuti i suvisla pitanja – ” STA CE CASNE SESTRE
NA OTVARANJU JEDNE DZAMIJE ?..”
Takvih filozofa , bar ovdje , nije bilo . I dobro je da nije ! Jer , granica izmedju
dobra i zla , upravo se nalazi u tom pitanju : STA CE CASNE SESTRE NA
OTVARANJU JEDNE DZAMIJE ?..
Na strani dobra pise : DOBRODOSLE !
Na strani zla : STA CETE VI CASNE OVDJE ?!..
Pa vi , sada , odaberite !… U pakao , ili u raj !
( ” Jesu li ove dvije zene u crnim habitima katolicke , ili mozda pravoslavne casne
sestre ?..Ako jesu , sta ce casne sestre na otvaranju dzamije ? “
pita se jedan “komentator” u ljubusaci . com , trudeci se da bude “duhovit” ! )
———————————————————-
NA VODOPADU KOCUSA U VELJACIMA
———————————————————-
OVDJE CE SE ZAVRSITI NASA PRICA . Ovdje na vodopadu KOCUSA , na kome su se , po
predanju i cinjenicama , krstavali stari krscani kad se krstavalo na
rijekama !Tu – nedaleko od rusevina starokrscanske BAZILIKE , cije je temelje otkrio
fra VINKO DRAGICEVIC dok je jos bio zupnik u KLOBUKU , a sada je
umirovljenik u samostanu na HUMCU .
Tu ce se zavrsiti prica , a mozda samo poceti ! Jer , ovdje je stara , znamenita
ZUPA VELJACI u koju su organizatori otvaranja obnovljene vitinske
dzamije pozvali svoje uglednije goste na rucak . Tu , odmah uz znameniti vodopad i
bistru i cistu rijeku TREBIZAT , koja cistocom i bogatstvom pitke vode
prednjaci u HERCEGOVINI ! Kao sto je bistra , jasna i nedvosmislena ljubav nasih
domacina , ugostitelja veljackih , koji su sve nas primili kao prijatelje !
Sa njima , uglednicima , u tipicnom “katolickom okruzenju” – sjedio je i COVJEKA U
BIJELOM . Odmah uz GRADONACELNIKA LJubuskog , kao sto i prilici !
- ZENE U CRNOM ?…One su sjedile, po obicaju , na ” izdvojenom mjestu” , medju
zenama , i izazivale interes veljacke djece , nenavikle na ovakve prizore .
Ali , samo zacas ! Samo zacas !
Tu , preko puta njih sjedila je ENVERA MAHIC , diplomata ( a ko bi drugi ! ) i
zabavljala ih – na engleskom ! To “CUDO U VELJACIMA” trajalo je dvadesetak
minuta , a onda je sve postalo normalno . I zene u crnom su se “otvorile” , postale
komunikativnije , pricale su i salile se – na svoj racun ! Slikale se !
Evo ih sada na obali rijeke kako , sa COVJEKOM U BIJELOM , posmatraju brzace ciste
rijeke , vodu po kojoj klize i gumeni camci sa golisavom omladinom !
– Ovo je najveci dar Bozji – kazu i slikaju se pored bistrog brzaca vode , kakva
postoji samo u njihovim snovima ispod vedrih i zvjezdanih podnrblja
dalekog, zarkog i susnog KATARA !
Koristim ovu priliku da priupitam “diplomatu od zanata” – nose li ove ” zene u
crnom” uvijek ovu ( i ovakvu ) crnu opravu ?
– Kad putuju u zapadni svijet , te rasne , rajske ljepotice – jos u avionu uskacu u
svoje skupe “minice” , pa se i na Jelisejskim poljima – okrecu za njima …
sali se sa nama ENVERA MAHIC, pijuci koka kolu i snimajuci bijelo-crnu trojku kako
, na obali Trebizata , ispod vodopada KOCUSA – sire ruke od ushicenja !
Na kraju , pozdravljaju se sa nama kao sa novim , iskrenim prijateljima , zahvaljuju
se na gostoprinstvu i kazu : OPET JEDNOM – ZAR NE !?…OPET !
Na kraju , i ja se pozdravljam sa Dr. KHALIDOM HASANOM HENDAWI i pitam ga , ima li
zapreka da u jednoj svojoj prici iz pustinje , upotrijebim i njegovo ime ,
kao primjer prijateljstva i ljubavi medju ljudima raznih religija . On me grli i
kaze mi :
:
– Antonn – svi su ljudi pred Bogom braca !..Ni jedna religija , pred BOGOM nema
prioritet , izuzev po dobrim djelima !..Neka ti BOG i ISA Poslanik bude na pomoci
za sva tvoja dobra djela – a ja cu se moliti za sve vas u Bosni i Hercegovini !..Po
svom zakonu !..A to sto me pitas za pricu : GDJE JE LJUBAV – TU SAM I JA !…
Kad su otisli – COVJEK U BIJELOM I ZENE U CRNOM – osjetili smo svi mi u restoranu
pod KOCUSOM – da smo , istog trenujtka , ostali siromasniji za troje ljudi !