U kontekstu predstojećeg popisa u BiH, popisni listići su tako dizajnirani da je meni logično da je najkorektnije da se identificiram Bošnjakom, pri čemu ne mislim da iole gubim na mom identitetu i integritetu kao Bosanac.
Ime Bošnjak je istorijska odrednica za bosanski narod – i tu je stvar jasna! Nepristojno je i zlonamjerno je dovoditi to u kontekst bilo kakve sumnje. Da li je upotreba istog naziva danas, za one Bosance koji se etnički ne određuju niti kao Srbi, a niti kao Hrvati, na neki način – anahron proces?
To pitanje je moguće postaviti, ali je nemoguće vjerodostojno i pozitivno na njega odgovoriti, bez obzira na autoritet naučne titule koja stoji iza jednog takvog odgovora. Oni koji kažu da je riječ o logičnom slijedu upotrebe povijesnog naziva jednog posebnog naroda u Evropi moguće je da su upravu. Jer, Bošnjaci to jesu! Ove istine potvrđuje sama povijest.
Da, etnički sam Bošnjak! To je prirodno generiran rod i identitet koji je individualan i kolektivan.. Nacionalno sam Bosanac! To je politički generiran identitet kolektiviteta koji se prenosi na individuu.
Na primjer, Afrikanac se nastani sa porodicom u Bosni, apatrid. Tijekom življenja prihvati državljanstvo i bosanski identitet, igra nogomet za repku.. Bosanac, a nije Bošnjak.
Na primjer ja, živim u Kanadi, Kanađanin sam, a Bošnjak. Politički se identifikujem i individualno i kolektivno sa drugim u mojoj porodici kao Kanađanin, i tu nema u Americi ništa ne jasno. Kada se identifikujem kao Bosanac, što često činim, znaju me priupitati “what kind of Bosnian? Ili možda neko drugi bolje zna šta sam!? Malo morgen…
U kontekstu predstojećeg popisa u BiH, jer su popisni listići tako dizajnirani, meni je logično da je najkorektnije ako se identificiram Bošnjakom, pri čemu ne mislim da iole gubim na mom identitetu i integritetu kao Bosanac. Prihvatam i tumačenje po kome se neko određuje Bosancem i etnički i nacionalno. Između ova dva pojma – Bosanac/Bošnjak – ne vidim nikakvih drugih razlika osim nekih lingvističkih. “Razlike” u sadržinskom značenju tumačenja ova dva pojma su generirane političkom igrom onih koji su danas na vlasti, kao i ukupnom političkom situacijom u BiH.
Bošnjak, Bošnjanin, Bosanac… sve je to iz jednog semantičkog oblika izašlo i ima istorijske razloge. Ti razlozi leže uglavnom u Otomanskoj imperijalnoj sili koja je vjekovima vladala Bosnom, a poslije u Austro-ugarskoj okupaciji, i njihovim lingvističkim identičnostima u izgovoru kada je riječ o bosanskom stanovnistvu. Nužno je ovome pridodati visoku političku saglasnost tadašnje medjunarodne zajednice u tumačenju položaja Bosne.
Zajedničko svima je negiranje Bosanske državnosti i njoj pripadajuće ili od nje odredjujuće nacije. Naravno, te ideje su imale uspijeh i u jugoslovenskoj državnoj zajednici, onoj poslije Prvog svjetskog rata, kao i onoj poslije Drugog svjetskog rata. U osnovi agresije na BiH ‘90-tih leže iste ideje, a subjekti su se malo ili nikako promijenili. Cijelo ovo vrijeme nije zvanično postojala Bosanska nacija i Bosna je opstajala. To je goli istorijski fakat koji nešto veliko i istinito poručuje svima nama koji se bavimo ovim raspravama. Očigledno je da je u Bosni i Hercegovini pokazano da sadržaj istorijskog državnog supstancijaliteta nadilazi njenu trenutnu političku formu. Nije važno koje je boje mačka, rekao bi Mao Ce Tung, važno je da miševe lovi.
Jednoč sam ovu konstataciju izrekao, ali da ponovim: u jednoj pošteno, da ne kažem demokratski, uređenoj zemlji, pitanje naciona je folklornog karaktera i sadržaja. Pitanje individualnih sloboda je uslov bez koga se ne može (conditio sine qua non) graditi sloboda naciona. Ne rješava se pitanje slobode pojedinca rješavanjem nacionalnog pitanja, već rješenje svakog pitanja u državi leži u osnovi u stepenu slobode pojedinca.