Gdje li su samo tako brzo nestali svi oni dobri ljudi,
pa nisu,valjda,istinu govorili stare krastave žabe,
koje su godinama,nakon zalaska sunca,kreketale,
uporno i horski,kako je vrijeme dobrih ljudi
zauvijek prošlo i kako se više nikada vratiti neće.
Ne,ne može to nikako istina prava biti;drska je
to laž umišljenog žabljeg roda,osveta pakosna
uniženih bezrepaca,za sve ono što su im,u ime
ljudskog roda,učinili znatiželjni putopisci i lovci
na nova mora,sa zapadnih strana što su stizali.
Jer,kako će tek tako,bez grmljevine i potopa,bez
diluvijalnih vjetrova,bez santi ledenih velikih,nestati,
gotovo preko noći,dobri ljudi?!I kako to da su nestali
samo dobri ljudi,pored toliko bestidnika,kukavica i
hulja svih boja?!Kakva li je to nepravda bila,kakva
li je to planetarna bolest bila,pandemija općeg bola,
pa da se stresu meridijani i s Planete naše da zbrišu
samo dobre ljude?!
A šta ako su iz epruveta izletjeli kerberi ljuti,ako
su,možda,virusi vješti,mutanti lukavi,krenuli da
se svete svakoj pjesmi ljudskoj i Planeti našoj,samo
zato što se uporno oko Zvijezde okreće svoje.
Preostaje nam još samo to da o svemu ovome,na
miru i bez straha,razgovaramo sa amebama dobrim;
treba pitati morske trave koje još pamte Hiperboreu
i sve druge nestale kontinente,one će nam,sigurno,
pravu istinu reći,one će znati gdje su sklonjeni svi
dobri ljudi,i je li ovaj svijet,kako se priča,baš
„najgori od svih“.
A možda su neke nepoznate sile,nevidljive i moćne,
sve dobre ljude,u namjeri plemenitoj,privremeno
sklonili u malo ljepši san,dok ne dođu vremena
bolja,a onda će ih,već zaboravljene,jednog vedrog
dana,vratiti među nas,ako nas još bude,jer će,
možda,i nas, prije tog sretnog dana,u bašče cvijetne,
odvesti čuvari svjetlosti plave.
Izvor:Mujo Musagić-„Listopadna pjesma ljubavna“;Planjax komerc,Tešanj 2018.
Izbor:Kemal Mahić