U utorak, 12. novembra 2019. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu održana je promocija Zbornika radova Alija Isaković i bosanski jezik. Promociju su organizirali Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu i Gazi Husrev-begova biblioteka, a promotori su bili prof. dr. Dževad Jahić, prof. dr. Alen Kalajdžija, prof. dr. Uzeir Bavčić i prof. dr. Alija Pirić.
Zbornik radova Alija Isaković i bosanski jezik nastaje kao produkt naučne konferencije “Alija Isaković i bosanski jezik” održane 12. marta 2017. godine u Sarajevu u Bošnjačkom institutu. Naredne godine, 2018, tekstovi autora koji su učestvovali na ovoj konferenciji sabrani su u Zbornik radova Alija Isaković i bosanski jezik, koji sadrži preko 414 stranica i 27 tekstova. Zbornik je podijeljen u četiri cjeline: Alija Isaković i jezička politika, Alija Isaković i karakteristična bosanska leksika, O jeziku i stilu Alije Isakovića i Sjećanja na Aliju Isakovića.
Alen Kalajdžija, direktor Instituta za jezik, kaže kako je Zbornik promoviran na manifestaciji “Dani Instituta za jezik”. Međutim, “pošto je tada predstavljeno osam izdanja Instituta, imali smo malo prostora koji smo mogli posvetiti ovom zborniku. Iako je Zbornik predstavljan i u drugim dijelovima BiH, Srebrenici, Bratuncu, Jajcu, Kalesiji, izvan BiH, Podgorici, Sjenici, Novom Pazaru, smatrali smo da je veoma važno da se sada ponovo i posebno napravi promocija u Sarajevu. Smatrali smo da to Alija Isaković itekako zaslužuje, jer je bio izuzetan borac za bosanski jezik, i to u vrijeme kada je bosanski jezik pokušavao dobiti status na političkoj sceni bivše Jugoslavije. A tu je svakako i stalni problem fenomena bosanskog jezika kojem se moramo svakodnevno okretati. Isaković je jedan od najvažnijih i najznačajnijih intelektualaca tog vremena koji otvara pitanje upotrebe bosanskoga jezika i potrebe da se govori o nekim, kako on to kaže, ‘varijantama na popravnom ispitu’”, podsjeća Kalajdžija.
Kad je riječ o Aliji Isakoviću i Zborniku, tvrdi prof. dr. Dževad Jahić, autor višetomnog Rječnika bosanskog jezika, najzanimljivije su teme Isakovićevog leksikografskog doprinosa istraživanju bosanskog jezika. Jahić dodaje i da je Isakovićev Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, koji je objavljen 1993. godine, a kasnije i u ponovljenim izdanjima, zapravo pionirski posao u leksikografiji našeg jezika.
“I to pionirski u smislu modernoga doba, jer mi znamo da je tradicija rječnika u bosanskom jeziku vrlo stara. Ali, to je prvi pokušaj da se, kako to i sam Isaković u predgovoru ovog rječnika kaže, zaboravljenim ili potisnutim riječima iz književnih djela zapravo vrati njihova čast i dostojanstvo, njihova vrijednost, književna i estetska, i uopće jezička. A sjećam se da mi je u razgovorima spominjao da ima rječnik bosanskog jezika na kojem radi desetak godina, i to na književnoj građi. Zaista, to je rječnik koji je naročito dragocjen zbog književne građe. Pošto Alija Isaković nije bio ni filolog ni lingvist, on nije rađen po leksikografskim zahtjevima i pravilima, ali to ništa ne znači jer je rječnik izuzetno koristan i značajan i taj fond riječi koje on predstavlja u ovom rječniku zapravo su nagovještaj leksikografskog rada koji će se u narednim godinama početi odvijati u bosanskom jeziku, pa evo, sve i do ovog višetomnog rječnika koji radim već dvadesetak godina. Moram spomenuti da je za ovaj moj rječnik izuzetno koristan Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića. Primjeri koji se tamo daju iz književnih djela čine ga trajnim dobrom, jer, svaki rječnik koji daje primjere iz književnih djela može imati aspiracije da bude trajan, te da ima obilježje naučnosti. Nama su zaista potrebni rječnici koji će istovremeno biti praktični, ali i obavezno na naučnim leksikografskim i književnojezičkim temeljima, ali i jezičkim i filološkim.”
Isakovićev Rječnik bio je nezaobilazna građa kojom se Jahić koristio i pri izradi Školskog rječnika iz 1999. godine u sastavu trilogije o bosanskom jeziku. On je prilikom izrade ovog rječnika uvezao ono što postoji kod Abdulaha Škaljića u njegovom rječniku kao dragocjenu građu orijentalizama i turcizama, kod Isakovića kao građu iz književnih djela, a u trećem dijelu je dodao svoju građu koju je odranije imao i istražio.
Jahić se sjeća kako je imao priliku u nekoliko navrata sarađivati s Alijom Isakovićem. “Bio sam član redakcije Kulturnog naslijeđa u ‘Svjetlosti’. Njegovu ozbiljnost sam odmah doživio i sve što je govorio mi se zaista sviđalo. Drugo iskustvo su nastupi Alije Isakovića na lingvističkim naučnim skupovima. On je uvijek bio nekako s kraja na tim skupovima, pa su se onda lingvisti, lingvistička posla, malo s rezervom odnosili prema njegovim idejama koje su išle naprijed, prije vremena. Mogu reći da sam sa simpatijama i pažnjom pratio i podržavao sve što je Isaković govorio, a uostalom, on u predgovoru svog Rječnika na dva mjesta spominje da sam i ja među ovim profesorima starije generacije koji su uzalud ukazivali na neke propuste srpsko-hrvatskog jezika, te da to tada nije pilo vode. Treće iskustvo veže se za period 25. ili 26. februara 1992. godine, uoči same agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je u Vijećnici promovirana moja knjiga Jezik bosanskih muslimana. Bila su trojica promotora, Alija Isaković, Muhamed Nezirović i Josip Baotić”, priča Jahić i nastavlja:
“Iz svih ovih susreta ponio sam dojam jednog ozbiljnog čovjeka, vrlo solidnog pisca, a prije svega čovjeka iz reda književnika vrlo zaslužnog koji je vidio naprijed i u jezičkom i u drugom smislu, kada je riječ o bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini kao državi. Slobodno se može reći da je Isaković bio vizionar čiji je doprinos u filologiji i u bosanskom jeziku zaista veliki, i o njemu uvijek s vremena na vrijeme treba govoriti, i to o njegovim tezama, razmišljanjima i postavkama, o njegovom rječniku i člancima vezanim za bosanski jezik”, naglašava Jahić, te pojašnjava kako je Isaković bio snažan bosanski um koji ni u čemu što je radio nije bio ekstreman i ni u čemu nije srljao i trčao pred rudu, već je utemeljeno govorio o svojim tezama koje je iznosio.
“A one su prečesto nailazile na nerazumijevanja, i čak neku vrstu negodovanja. To je vrsta ljudi koji ne moraju imati struku da bi intuitivno osjećali ono o čemu govore i bili upravu. Naša istraživanja danas potvrđuju svu opravdanost Isakovićeve intuicije koju je imao i zato mi te ljude uvijek moramo stavljati na ono mjesto koje im pripada. To su velikani koji su praktički pokrenuli našu lingvistiku i filologiju da ona krene putem istraživanja ovdašnjeg jezičkog naslijeđa, a ja sam čovjek koji je možda i ponajbolje svjedočio opravdanost svih tih intuitivnih postavki jer sam se susretao s neviđenim bogatstvom i slojevitošću jednog jezika koji s pravom historijski nazivamo bosanskim, a koji je jako davno, prije svih ovih naših generacija, nastajao i razvijao se.”
Ovim zbornikom, ističe profesor Alija Pirić, dolazi do značajnog pomaka u smislu značaja i valorizacije djela Alije Isakovića, i to s jezičke strane. “To nas, naravno, obavezuje da se u skorije vrijeme napravi još jedna konferencija koja bi se bavila njegovim književnim dometima. To bi morali uraditi historičari književnosti, profesori i kritičari. Morali bi valorizirati njegov književni doprinos, pa bismo se nakon tog drugog, eventualnog zbornika koji bismo napravili, s ovim Zbornikom o bosanskom jeziku, na izvjestan način odužili Aliji Isakoviću, koji je u našoj kulturi jedna renesansna pojava.”
Napominje i da je Alija Isaković napravio prvu antologiju kod Bošnjaka koja je imala sistem i strategiju. “Isaković je svojom antologijom Biserje napravio prvi korak u prikazivanju kontinuiteta u bošnjačkoj književnosti. On je uzeo i usmenu književnost, i lirsku pjesmu, i sevdalinku, i epsku pjesmu i umjetničku prozu, zatim srednjovjekovnu književnost, onda književnost na orijentalnim jezicima i alhamijado pisce, i time zapravo napravio taj kontinuitet. Ta antologija je mini historija bošnjačke književnosti i prvi korak ne samo izbora dobrih tekstova već i poredak tih tekstova. On je napravio taj odlučujući korak da se to naše književno blago, od 15. vijeka od krajišničkih pisama do danas, poreda kako bi se u trenutku nastajanja ove antologije mogao prikazati jasno vidljiv razvoj i kontinuitet književnosti kod Bošnjaka”, tvrdi Pirić.
Da je Alija Isaković rođen u nekoj sretnijoj ili zahvalnijoj kulturi, zaključuje Pirić, mi bismo do sada imali barem tri naučna skupa o njemu, imali bismo njegova sabrana djela i barem dvije autorske naučne knjige koje bi govorile o djelu Alije Isakovića. “Nažalost, mi ne njegujemo kulturu sjećanja na naše velikane, barem ne na način kako bismo to trebali raditi.”
Stav.ba, Piše: Edib KADIĆ
