Adžfa bint Alkame es-Sa di jedne večeri je izašla sa tri žene iz svoga plemena u vrt pa ih zatekla noć,sjajan mjesec i bujan vrt.Pošto su sjele rekoše:
Nismo vidjele noć kao što je ova,niti vrt kao što je ovaj.Potom se upustiše u razgovor,govoreći:
- Koje žene su bolje?
- Čedne,umiljate i rotkinje-reče jedna.
- Najbolje su bogate,dobre i stidne-reče druga.
- Poslušne,kućanice i vrlo korisne-reče treća.
- Najbolja je ona koja vodi brigu o porodici,blaga,ona koja čuva ugled,a ne koja ga narušava-reče četvrta.
Potom rekoše:
-Koji muškarac je bolji?
-Najbolji je poštovan,prijatan a ne grub i lijen-reče jedna.
-Najbolji je plemenit gospodin,plemenitog roda i priznate časti-reče druga.
-Najbolji je velikodušan,povjerljiv i ugodan,koji ne mjenja kreposnu suprugu i ne oženi inoču-reče treća.
-Reći ću vam da moj otac ima sve ono što ste rekle:plemenit moral,iskrenost,uspješnost i svi ga hvale-reče četvrta.
-Svaka djevojka je zadivljena svojim ocem-reče Adžfa.
Na ovaj način čovjek se divi svom djelu,i smatra ga boljim od djela drugih,pa makar bio slabiji.
Čovjek se raduje svojim sinovima,smatra ih najpametnijim i najljepšima,iako nisu takvi.
Čovjek hvali svoj rod,ponosi se njime i smatra ga boljim od ostalih.
Zadovoljit će se samo svojim mišljenjem,odbacujući mišljenje drugoga,makar ono bilo i vrjednije.U tom slučaju se kaže:
„Svaka djevojka je zadivljena svojim ocem“.
Dakle,svaki čovjek smatra boljim ono što on ima nego ono što imaju drugi.
Izvor:Velid Nasif:“Najpoznatije arapske poslovice“;SA 2015.