Kažu da je nana doktoru podrobno ispričala sve što ju je mučilo, sve što je bačeno u njen bunar iz kojega nije nalazila izlaza – sve one nožekanje koje su onomad i nju preklale, sve one puščetine koje su i nju ustrijelile, pa sad više ništa ne vidi i ništa ne osjeća osim kostiju svoga muža i sina koje je bole pri svakom koraku u njezinom vlastitom tijelu. Doktor je, činilo se, suosjećajno šutio, kao da je nešto znao o njenoj boli. Šutio i ni riječ nije rekao, ali se pokazao kao pažljiv slušatelj. Sve mu je ispričala, kao da priča haškom istražiocu, kao da će njena priča pomoći da se zlo više nikada ne ponovi.
Filip Mursel Begović
Dobro da je pala kiša po naboranom naninom licu. “Meleći me umivaju na ovom poganom mjestu”, govorila je sebi nana hodajući ulicom koja je nosila ime četničkog vojvode. Prolaznici nisu mogli znati da je nani lice mokro i od suza. Pred očima joj se ponovo ukazao sin s fotografije na maturalnoj zabavi i njegova bedrena kost na ceradi UNPROFOR-a i muž koji šaluje temelje njihove nove kuće od koje je ostala tek pogarina, a na pragu gdje je dočekivao jarane – njegov izgaženi skelet. “Toliko mi je od njih ostalo. Kosti moje drage, siročići moji”, s gorčinom je tepala hodajući beogradskim ulicama.
Zbunjivalo ju je što rijeka ljudi izgleda sasvim normalno. Mladi su bili mladi, a stari su bili stari, baš kao što su i u Bosni. Jedna joj se djevojka s ljubičastom kosom i naušnicom u nosu nasmiješila.
Nije bilo sućuti u tom smiješku, prije nešto radosno i mladenačko izašlo je iz djevojke koja je izgledala kao Indijanac koji u nekom šamanskom obredu na kiši priziva meleće i rastapa njeno srce otvrdjelo nakon zarastanja bezbrojnih rana. Nikog od prolaznika nije mogla mrziti, a upravo se toga bojala, da će dolaskom u taj grad, koji je za nju bio prijestolnica sveg zla, biti obuzeta mržnjom.
Ljutila se na ostale majke muslimanke iz istočne Bosne što su je nagovorile na ovaj pothvat i sad ona ide tamo negdje da iskaže moralnu podršku jednoj od nesretnih majki nakon poziva da svjedoči na suđenju za egzekuciju Bošnjaka kod Trnova. Tih dana na beogradskim ulicama mogli su se vidjeti transparenti s fotografijama Radovana Karadžića i Ratka Mladića uz poruku “Srpski heroji”.
Sudilo se nekolicini zločinaca iz jedinice “Škorpioni” na beogradskom Specijalnom sudu za ratne zločine, a obitelji žrtava primio je i tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević. Onda joj je pozlilo. Dva dana nesnosne mučnine pratile su njeno bahuljanje po hotelskoj sobi. Rekli su joj da je to nešto psihološki. “Kako neće bit’”, uzvraćala im je.
Nakon što je dva puna dana provela na jednom mjestu, iza navučenih zastora u svojoj hotelskoj sobi, kao u samici, nikome nije bilo jasno kako ju je iz te čahure uspjela izvući slatkorječiva preporuka vlasnika hotela da posjeti beogradskog doktora koji liječi i najteža psihička stanja. Kažu da je kao neki svetac, rijetka dobričina, da čovjeku može energetski podesiti nake čakre. Ruke su mu čarobne pa jednim pokretom otklanja i najteže migrene, a pogledom bodri posrnule i vraća im vjeru u život.
“Sad i ja imam u sebi neke čakre kao neke ptice zloslutnice koje mi otežavaju dunjaluk”, zamišljala je i krenula tražeći lijeka svojoj boljci. Ni sama nije znala koji ju je vrag natjerao da se po kiši uputi doktoru kojemu je na vizitkarti pisalo “harmonizer životne energije, duhovni istraživač u oblasti psihologije”.
Priča se da je nanu u ordinaciji dočekala ljubazna medicinska sestra. Da je nana sa stola uzela jedne od novina u kojima je čitala detalje sa suđenja zločincima koji su ubijali njene sugrađane. Čitala je i o novim istražnim tragovima koji bi mogli upućivati na mjesto na kojem se krije monstrum svih monstruma – dr. Radovan Karadžić.
U ordinaciji alternativne medicine dominirali su plakati čudotvornog doktora s najavama njegovih predavanja na sajmovima zdravog života u Novom Beogradu. Kako negovati sopstvene energije, pisalo je na jednom, a uz njega se prostirao još veći pod naslovom Odnos tihovanja i meditacije.
“Uđite, uđite”, prekine je veseli glas čudotvorna doktora. “Otkuda ste, nano”, blago je priupita doktor, koji je to “nana” izgovorio kao da mu nije prvi put, kao da je hiljade nana primio i izliječio od patnje. “Iz Srebrenice”, odgovori mu starica, očekujući da će doktor promijeniti ton, ali to se nije dogodilo.
“Kakav je to lep gradić bio nekada, šteta, šteta… Nego, šta vas muči, nano”, priupita povjerljivo doktor, kojemu se lice nije moglo vidjeti od sijede bradurine koja je visila već ispod očiju skrivenih iza debelih stakala naočala.
Kosu je povezao u repić, pa je nani izgledao kao neki lik iz onih modernih kung-fu filmova koje su nekada gledala djeca u čaršiji. U rukama je vrtio visak, što je nanu podsjetilo na one koji su birvaktile dolazili u njeno mjesto i s tim visuljcima i rašljama tražili vodu pa im pokazivali mjesta na kojima će izvirati vodena duša svake bašče.
Kažu da je nana doktoru podrobno ispričala sve što ju je mučilo, sve što je bačeno u njen bunar iz kojega nije nalazila izlaza – sve one nožekanje koje su onomad i nju preklale, sve one puščetine koje su i nju ustrijelile, pa sad više ništa ne vidi i ništa ne osjeća osim kostiju svoga muža i sina koje je bole pri svakom koraku u njezinom vlastitom tijelu. Doktor je, činilo se, suosjećajno šutio, kao da je nešto znao o njenoj boli. Šutio i ni riječ nije rekao, ali se pokazao kao pažljiv slušatelj. Sve mu je ispričala, kao da priča haškom istražiocu, kao da će njena priča pomoći da se zlo više nikada ne ponovi.
“(…) i onda su ih identificirali. Eto, barem to. Barem sam te dvije kosti mogla ukopati”, rekla je doktoru na kraju priče, a on je mirno pozvao svoju asistenticu da započnu s tretmanom. Ništa nije osjećala dok je doktor rukama kružio iznad njene mahrame. Nije joj se svidjelo to vradžbinsko prčkanje oko glave, a na koncu, nit joj je bilo bolje, nit joj je bilo lošije. “Reiki‑metoda”, rekao je doktor i dodao da ne brine jer će joj uskoro biti bolje. “Kiki-riki sihirbaz”, pomisli nana ljuta na sebe što se upustila u ovu avanturu.
“Nano, tvoji su energetski meridijani sada usklađeni, poravnao sam srčanu i pupčanu čakru s onom solarnom u jednu duhovnu harmoniju”, zaključi doktor.
Htjela je platiti, ali doktor joj je rekao da on ne prima novac za pomoć koju pruža ljudima u nevolji, ali ako želi, da ostavi neku donaciju u predvorju. “Pih”, čulo se dok je nana u kutiju ispuštala kusur od taksija i krenula natrag prema hotelu svjesna da joj mimo namaza i meleća ništa drugo ne može pomoći.
Priča se, a podaci o ovom događaju oskudni su, kao što je bila oskudna i nanina utjeha, da se vratila u svoj gradić u kojem je počinjen genocid i da je neko vrijeme nastavila sa svojim životom. Priča se da su preostali Bošnjaci u istočnoj Bosni, duboko u noć, kada je uhapšen politički vođa genocidnih jedinica Vojske RS-a Radovan Karadžić, slavili, glasno tek toliko da im neko ne baci kašikaru u avliju.
Ujutro je komšinica pokucala na nanina vrata. Niko nije odgovarao. Kada su uspjeli ući u kuću, koju nikada nije napustila tuga, starica je sjedila u svojoj fotelji s daljinskim upravljačem u rukama. Sa zidnih ramova gledale su je fotografije njenih najmilijih, njeno društvo za samoću, njena kostobolja.
Niko, međutim, nije znao što je u jednom trenutku skamenilo staričino srce, a potom i tijelo. Priča se da je nana na dan kada je uhapšen Radovan Karadžić gledala dnevnik i umjesto Dr. Krvnika, Dr. Radovana Krvnika, prepoznala Dr. Dragana Dabića, istog onog koji joj je “reiki‑metodom” u Beogradu liječio nesnosnu mučninu.
Dugo su doktori preispitivali nanino stanje. Nit je bila živa, nit je bila mrtva. “Prvi slučaj petrifikacije, žena u poodmakloj životnoj dobi se okamenila”, zapisali su u ljekarskom izvještaju.
Jedino su njene oči, plave oči nagrizene mrenom, neumorno kolutale iščekujući Dan Pravedni, kada će se kosti svih kostiju sastaviti.
IZVOR: STAV
IZBOR: KEMAL MAHIĆ