Šta s narodom se mojim dogodi.
Kud će, tužni, i lijepi,
diljem čega tijelo svoje rasut,
svoju dušu.
U zametku, na prsima, tek prohodali,
jablani viti, i sjajni, pregorjeli,
narod moj jedini.
Na kojoj ću ga stranici sutra naći.
U kom svijetu, zavazda ini.
Slovo o silama zlim, o užarenim
kuglama koje s neba hladna padnu,
kako mucat, tužeć za njim vrlim.
Ko će koga Zorbinovcem gledit,
Pobrišćem i Žabljakom, uz Bilo brdo,
na Gožulj i Crkvicu u stopu slijedit.
Zar tek tako se, dragi Bože, sve slomi.
I sve nestane, i nema ga: kao da nikad
ni bilo nije!
Zar pitat ću se, Sveznajući, odsad samo:
šta s narodom se mojim dogodi?
S kim ću sada? Kamo? –
pitati se, i ovdje, i onamo, onamo.
Munib Delalić
U Zagrebu, krajem augusta ’93., gledajući izbjegle Ljubušake
Tacno.net