(Iz knjige Ramiza Tire i Smaila Špage “Na vratima džehennema“, 2005.)
Kamion se zaustavi pred školom.
Izađosmo vani. Neki logoraši izađoše da vide ko je došao. Gledali su u nas ranjene, krvave i umazane. Uđoh u školu. Hodnici puni ljudi. Šta je ovo, pomislih. Otkud sad ovi?
Pokraj mene se stvori velika grupa logoraša. Svi su imali po neko pitanje. Nisu vjerovali da sam živ.
U logor je stigla vijest da sam ranjen prije tri dana i odveden u bolnicu, ali pošto me sutradan nije bilo u bolnici, a nisam se vratio u logor, zaključili su da sam podlegao ranama.
Neki su trčali do Repka koji je na osnovu večernjeg rashoda vodio evidenciju poginulih i ranjenih.
Jedan manje, jedan se vratio, govorili su mu. Kao da sam se među njih vratio iz mrtvih.
Pitali su me šta se desilo i ja sam kratko odgovarao. Bilo mi je drago što sam se vratio, što sam se riješio onog smrada i belaja na fakultetu.
Osjećao sam strašni umor. Išao sam prema učionici u kojoj sam spavao. Htio sam se malo ispružiti i odmoriti.
U hodniku ugledah badžanaka Salku Mehičevića iz Ljubuškog. Iznenadih se.
Pored njega je stajao njegov brat Enko i sudija iz Ljubuškog Jusuf Maksumić, a do njih Fiko.
Otkud vas? – upitah iznenađeno.
Sve vojno sposobne Muslimane u Ljubuškom, Vitini i Gradskoj su pokupili i doveli u logor. Eto i ja sam do zadnjeg dana radio u civilnoj policiji u Ljubuškom i bez obzira na to uhapsili su me – odgovori mi Salko.
Ja sam se nedavno vratio sa smjene na liniji na Drenovcu – poče jedan pričati. Bio sam obučen u HVO u Ljubuškom od početka rata. Znaš da u Ljubuškom nije bilo formirane Armije BiH. Svi smo se borili protiv četnika u jedinicama HVO-a. Neki dan dođoše na vrata. Naredili su da predam oružje i da pođem sa njima. Svakog mjeseca od kako je počeo rat, a to je već petnaest mjeseci, odradio sam po sedam dana na liniji. I nisam samo ja takav ovdje. Pogledaj ove momke sa Gradske. Svaki ima više od sto dana staža na liniji prema četnicima.
Pogledah okolo. Sve poznata lica. Sve ih znam. Svi me znaju.
Sve je to rodbina moje žene. Priđe mi Fadil Maksumić sa Gradske. Upita me za zdravlje, za stanje rane na glavi. Svi su zagledali u moju ranu koja je još krvarila.
Ima li mjesta u tvojoj spavaonici – upita me Fadil. Vidiš koliko nas je u hodniku a dole beton, nemaš gdje leći.
~ Pokušaću vidjeti sa ostalim da se malo zbiju – rekoh mu i sjetih se onog betona na fakultetu – Moram još smjestiti badžanka i brata mu.
Uđoh u moju spavaonu.
Stari logoraši koji nisu bili otišli na rađu tog dana obradovaše mi se. Kao da im je došao neko najrođeniji. Počeše pitanja i priče.
Bili su zabrinuti kad su saznali da sam bio na evidenciji ranjenih, koju je svakodnevno dobijao doktor u logoru, a opet je neko rekao da me nema u bolnici.
Vjerovatno neki logoraš koji je ranjen i odmah vraćen na Heliodrom.
Puno priče i uzbuđenja nakon povratka, saznanje za Ljubušake me je strašno zamorilo. Želio sam da legnem.
Upitah: Ima li koje slobodno mjesto? Rekoše mi da već nekoliko dana ne dolaze logoraši koji su otišli na rad u Vojno. Pozvah Fadila, Salku i Enku i pokaza im mjesta u mojoj blizini.
Legoh, ali ne mogoh zaspati. Stalno su dolazili poznanici da me obiđu. Pogotovo Ljubušaci.
Ugledah puno poznatih sa Gradske.
Priđoše mi Mujo, Nakif, Ahmet, Osman, sve Špage sa Gradske. Prvi poznati trgovac, imao veliki diskont na ulasku u Ljubuški.
Ostala trojica došli u logor, svaki sa po tri odrasla sina. Znači kompletne familije. U selu ostadoše samo žene i djeca. Pitao sam kako se to desilo, kako su ih doveli ovdje?
Osjetili smo nekoliko dana da će se nešto desiti. U četvrtak je u selo došla vojna policija i naredila da vratimo zaduženo naoružanje koje smo imali u kućama više od godinu dana i nosili ga na liniju.
To smo vratili. Sutra dan su došli i tražili uniforme od onih koji su ih imali zadužene. I to smo vratili. U subotu stiže naredba da svi predamo lično naoružanje koje smo kupovali svojim parama i imali po kućama. Nije bilo kuće da nije imala barem automat. I to predadosmo.
A onda stiže naredba da svi vojno sposobni dođemo u nedjelju u deset sati pred Vojni odsjek u Ljubuški radi nekakvog obavještenja.
I da vidiš u nedjelju ujutro, na njihov praznik, petnaesti august, Veliku gospu, devedeset i sedam muškaraca, pješke put Ljubuškog.
Tri kilometra. Niko ne smjede poći autom. Auta su tih dana bila roba koja se masovno pljačkala od Muslimana.
Kroz Ljubuški nigdje nikog. Bivše dobre komšije, Katolici u crkvi, na misi Velike gospe a komšije Muslimani pred Vojni odsjek. Niko nije ni slutio šta nam je spremljeno. Na zbornom mjestu prvo obaviše prozivku po vojnom spisku a onda naredba da se penjemo na kamione. I pravac Heliodrom. Iz Ljubuške opštine ukupno dvjesta devedeset i sedam muškaraca.
Odjednom. Bez otpora. A nije bilo nikakvog smisla ni pružati ga. U selu, kućama i stanovima ostadoše stariji, žene i djeca kao zalog. A da bježiš, nemaš kud, kad smo u potpunom okruženju – završiše mi priču Špage.
Sve su se nadovezivali jedan na drugog, dopunjavali.
Tu su već drugi dan. Još ih niko ne dira. Ne izlaze na rađu. Prepali su se mog izgleda. Tek su sad postali svjesni gdje su i šta ih čeka.
Fadil bijaše zadovoljan mjestom koje mu obezbjedih.
Ustadoh.
Htio sam izaći vani da uhvatim malo svježeg zraka. Na hodniku kod prozora stajao je sudija Jusuf. Priđoh mu i upitah:
Zar i tebe moj sudija?
Ja sam radio do zadnjeg dana. Pokupili sve Muslimane u logor, bez obzira na zanimanje i posao. Etničko čišćenje ne poznaje ništa osim nacionalnosti – odgovori mi sudija.
Osjetih neku malaksalost.
Jusuf to ugleda i reče mi da je upravo prije nekoliko trenutaka vidio doktora kako uđe u jednu kancelariju na spratu. Znao sam da mu je tamo bila ordinacija. Pođoh. Doktor me odmah primi.
Ispričah mu o postupku Ijekara na Hirurgiji. O tretmanu u podrumu fakulteta. On mi reče da je tih dana poginuo veliki broj logoraša. On je dobijao izvješatj o poginulim i ranjenim. Pokaza mi spisak. Čitao sam imena. Bilo je dosta poznatih. Zavrti mi se u glavi.
Doktor mi dade antibiotike da pijem.
Upitah: Je li opet tri dnevno, poslije jela?
On se malo nasmija, a zatim mi reče da, nažalost, nema ni kapi krvne plazme i da bi mi to bilo najpotrebnije. Ali šta može kad je nema. Ni ja više nisam mogao ništa više tražiti od njega. Zahvalih mu se na pregledu i pomoći.
Na povratku od doktora u hodniku stadoh sa Mujom Špagom. Znao sam da je bio uspješan trgovac, imao diskont, a i da su takvi bili na meti pljačkaša ovih dana. Upitah ga: Šta ima novo kod njega?
A šta će biti – reče Mujo – priveden sam kao i ostali. Prije nekoliko dana bio sam u diskontu kad su iz jednog auta u pokretu zapucali po unutrašnjosti. Polupali su sva stakla. Srećom nisu me pogodili. Bila je to opomena i zastrašivanje. Zaključao sam vrata na diskontu i pošao kući. Uvečer sam čuo jaku eksploziju. Digli su diskont u zrak. Znam i ko je to uradio, i zašto. Nema nama Muslimanima posla na ovim područjima dok je ove vlasti i ovog zakona. Još sam ja dobro i prošao.
Eto onog mesara Osmića su prvo opljačkali, pa onda ubili. Nije im bilo dosta para koje im je dao. Tražili su još više. A kad nije više bilo, ubili su ga, i šta sad. Uvijek kad se napravi sličan zločin prema Muslimanima, njihove vlasti objave da su to izvršili nepoznati počinioci i da je istraga u toku. Svak živ zna ko je to napravio osim zvanične vlasti. A vjerovatno takve istrage, dok je ovakve vlasti, nikad neće biti ni završene.
Vratih se u spavaonu i legoh. Već se mračilo.
U jednom momentu pade mi na pamet predhodna noć u podrumu fakulteta. Sad imam ćebe ispod sebe i mogao sam se ispružiti. Vjerovatno su malo i ljekovi djelovali.
Zaspah.
Ujutro me probudi nagli upad stražara u spavaonu. Logoraši su još spavali.
Oni su prolazili preko nas i onako drsko naređivali:
Ti vani! Ti vani!
Pokazivali su samo prstom na pojedine logoraše. Dođoše do mene.
Kad mi ugledaše krvav zavoj na glavi, preskočiše me.
Ugledah kako izabraše Fadila i mog badžanka Salku i njegovog brata Enku.
Primjetih kako Fadil sav usplahiren izlazi. Okreće se oko sebe kao da očekuje da mu neko rekne da ostane, da je greška.
Još jučer sam primijetio da on uopšte nije shvatao ni mjesto, ni razloge gdje se nalazi, i zašto se tu nalazi.
A sad ga izvedoše na rađu na prvu borbenu liniju.
Odmah primijetili da ostale Ljubušake iz hodnika nisu odveli na rađu. Je li njihova greška bila što su spavali među ostalim logorašima? Ne znam.
Čitav dan sam ležao. Ručak mi je u spavaonu donio stari Durkić. Jeo sam u ležećem položaju. Za ručak bješe jedna kutljača posne riže i šnita hljeba.
Dok sam jeo primjetih kako stari Durkić sjedi i plače.
Šta je Avdija, što plačeš? – upitah ga.
Odveli su mi sina na rađu ima već nekoliko dana.
Kažu mi da nije poginuo, a nema ga da se vrati. Ja im ne vjerujem. On mi je jedinak. Ako pogine to je ujedno kraj i mog života. Steže me srce. Teško mi je, a ništa ne mogu – ispriča mi Avdija.
Pokušah mu uputiti nekoliko riječi utjehe. Ta zar i za mene niste mislili da sam poginuo pa se pojavih tek treći dan. Do duše ranjen, ali, ipak, živ.
Daće Bog da se i on vrati. Pričao sam mu to a osjećao sam neku gorčinu u stomaku. Nisam mogao ni sebi pomoći, a ne tek nekom drugom. Samo nekakva nemoć obuzima čovjeka u ovakvim momentima. Uvečer sa rađe se vrati badžanak i brat mu.
Šta je sa Fadilom? – upitah odmah.
Ranjen je u Šantićevoj.
Teško, ostao je u bolnici – reče mi Salko, i prava sreća što je samo na tome završilo.
U Salkinim očima primjećivao sam ogroman strah i uzbuđenje, dok je to pričao.
Ispred očiju mi prođe jutrošnja Fadilova slika i njegov strah u očima prilikom odabira za posao. Bješe mi ga žao.
Fadil je radio u jednoj zgradi u Šantićevoj. Naredili su mu da probija otvor u zidu kako bi tuda mogao pucati snajper. Dali su mu čekić i “špicu”. Vjerovatno je lupanje čekića čuo i vojnik Armije preko puta. Nisu bili nikako udaljeniji od petnaest metara pričao mi je Salko, kao da ja to ne znam.
U trenutku kad je Fadil probio zid, sa suprotne strane začuo se pucanj. Metak ga je pogodio u rame. Ušao na jednu stranu, izašao na drugu. Tad je stražar, koji je bio sa nama, samo na trenutak pogledao kroz rupu.
-I znaš šta se desilo?
Dobio je metak po sred čela.
Salko je pričao sav uzbuđen. I on je probijao rupu u zidu. Samo metar dalje od Fadila. Fadil bijaše brži i dobi metak. Poslije su ga krvavog odnijeli do auta.
Gledao sam u Salku.
Razmišljao sam; koliko li su samo ovi ljudi iz Ljubuškog bili daleko od belaja u kojima smo se mi Mostarci nalazili od polovine aprila, pa boga mi i od lani.
Tek sada ponešto shvaćaju, ali tek kad se dese ovakvi slučajevi kao sa Fadilom. Ni moj izgled po povratku, ni moje ranjavanje, nije im ništa značilo. Sve dok se nisu našli u neposrednoj životnoj opasnosti.
Nekoliko dana poslije mog povratka na Heliodrom i Fadilovog ranjavanja dođe stražar na vrata škole i glasno izgovori:
Stigla je naredba da se svi Ljubušaci ponovo vrate kućama. Povratak će biti po grupama.
I poče odmah čitati prvu grupu.
U prvoj grupi pročita i mog badžanka i njegovog brata.
Salko mi samo mahne u znak pozdrava. Od silnog uzbuđenja nije imao vremena ni doći da se pozdravimo, nego odmah kad su ga pročitali izađe vani. Njegov brat Enko na brzinu po sobi podjeli cigarete što ih je imao uza se, pozdravi se i izađe vani. Prva grupa ode, a stražar reče da će sutra doći po drugu grupu.
Za to vrijeme niko ih ne smije izvoditi na rađu, niti smije i jedan faliti.
Vani kod kamiona stajala je policija iz Ljubuškog i ponovo čitala po njihovom spisku jednog po jednog.
Drugi dan odoše svi.
Nakon njihovog odlaska čuli smo da će se samo moći otići do kuća, uzeti familiju i najnužnije stvari i da moraju seliti u inostranstvo.
Fadil dođe iz bolnice tek dva dana nakon što je otišla posljednja tura Ljubušaka. Bio je sav zavijen zavojima kroz koje se vidjela krv. Na njemu je bila bolesnička odjeća. Dođe do mene.
Upitah ga: Gdje mu je njegova odjeća? a on reče da je sve bacio, jer je bilo krvavo i iscjepano.
Upita me: Gdje su ostali Ljubušaci?
Kad mu rekoh da su svi otišli još prije dva dana, poče se znojiti od nervoze. Pozeleni u licu.
Vjerovatno je pomislio – Šta sad? Rekoh mu da odmah ide do doktora, jer mu rana bijaše prokrvarila.
Na to on samo malo zagrnu zavijeno mjesto i reče:
– Samo su mi previjali ranu i zaustavljali krv. Ništa nisu šivali.
Ugledah rascvjetalu ranu iznad desne plećke. Iz nje je još curila krv. Zatim dodade:
– Najgore mi je bilo u bolnici za vrijeme posjeta HVO vojnicima. Dolazila im je rodbina i prijetila da će sve Balije poklati. U jednom momentu toliko sam se bio prepao da me ne otkriju i da mi nešto ne učine, da sam bio planirao bježati. Ljekarsko osoblje je stvarno bilo fer, što se toga tiče. Samo je jedna sestra, jednom prilikom, kad su dolazili nekakvi humanitarci i dijelili ranjenicima poklone, rekla da sam ja Balija. Nisam dobio poklon. Fala im na njemu.
Na Fadilovom licu još je bilo usplahiranosti i nesigurnosti. Zato mu još jednom rekoh da obavezno ode do doktora, i da mu ispriča šta se desilo, i da kaže da je on Ljubušak i da zbog objektivnih razloga nije mogao otići sa njima. Doktor će sa upravnikom logora vidjeti šta mogu učiniti za njega.
Tako i učini.
Tek nakon dva dana, za koja pretpostavljam da su Fadilu bili kao dvije godine, u spavaonicu uđe stražar i reče mu da se spremi jer su došli po njega. Nudili su mu nešto odjeće, ali on je sve odbijao i zahvaljivao se na svemu. Na polasku mi reče:
– Zahvaljujem ti se na dobrim savjetima. Ovo ti nikad neću zaboraviti. Pomogao si mi puno savjetima kad mi je bilo najteže.
Otrča sav sretan prema vozilu koje ga je čekalo. Kao da nije ni osjećao ranu na tijelu.
Tako završi ovaj dio priče o Ljubušacima. Ovom epizodom samo se upotpunjavala slika etničkog čišćenja tzv. “Herceg-Bosne”.
Nakon izvjesnog vremena saznao sam da su se Ljubušaci kod kuća zadržavali svega nekoliko dana dok ne srede papire za odlazak u inostranstvo. I tu su im “vlasti dosta pomogle”. Iz Ljubuškog, iz Vitine, sa Gradske organizovani su autobusi direktno za Zagreb.
Odatle dalje put Norveške, Švedske, Danske, Njemačke, Turske i ko zna kud još.
Za sedam dana na području Ljubuške opštine nije više bilo niti jednog Muslimana.