A šta je grad,ako ne njegovi ljudi.(Šekspir,Coriolan).I naš Ljubuški je bio grad iako je takav status dobio službeno nedavno.
Grad nije „beton,asfalt i cigla“ već „krv,meso i mast“ svih onih koji u njemu žive.
U gradovima postoje punktovi,trgovi i kvartovi gdje se sastaju mladi i stari,komšije i susjedi,djevojčice i djevojke(„cure“) i tako nastaje amalgam zbližavanja u pluralizmu bez obzira na razlike među njima.Veže ih mjesto susreta i raznolikost ideja koje traže rješenje u budućem zajedništvu.
Veličinu grada nisu činile građevine,pa na primjeru Ljubuškog(Duhanska stanica,stari Hotel,škole i druge stambene građevine,nego ljudi sa svojim ostvarenjima i svojom duhovnošću.
Jedan takav punkt susreta mladih 70-tih godina prošlog stoljeća je bila slastičarnica kod „Đeze i Ibre“,gdje je sve prštilo od razdragane mladosti.Tu je bilo okupljalište mladih:Ante Biuk-Tonćo,Mirsad Ćerić,Slobodan i Zoran Rogić,Zlatan Lukenda,Igor Dronjak,Alija Jakić,Dragan Tokić,Davor Tokić,autor ovih redova i drugi mlađi ili stariji.
Zajednički imenitelj je bila i g r a,koja pruža radost i zadovoljstvo,a bogami ponekad i svađu,udarce(šaketanje) i ogorčenje rezultatima igre.Svi navedeni akteri okupljanja ubrzo bi potražili drugi punkt grada:igralište DTV „Partizan“ ili zajednički odlazak u kino „Radnik“.
Na igralištu DTV „Partizan“-a bi se podijelili u dvije ekipe i predstava je mogla da počne.Ovakva sportska nadmetanja su bila svakodnevnica i među nama se izdvojio kao najbolji igrač u nogometu Slobodan Rogić-Bodo i tako je počeo uspon budućeg „zaštitnog znaka“ NK „Sloga“Ljubuški.
Slobodan Rogić-Bodo(1951-1989) je prošao dio puta u Ljubuškom,školujući se u Osmogodišnjoj školi i Gimnaziji Ljubuški.Upisao je Pravni fakultet u Sarajevu,kojeg je napustio nakon izvjesnog vremena i vratio se u Ljubuški i u N.K:“Slogu“,koja je stalno bila njegova preokupacija,pa i u vrijeme boravka u Sarajevu.
Osim igračkog staža u NK „Sloga“ Bodo je bio u klubu „metla i lopata“.Obično to biva tako:formira se Skupština,Izvršni odbor,Upravni odbor i drugi organi kluba,ali kada započne realizacija rada kluba i takmičenje,većinu rada kluba vodi predsjednik i trener kluba.To je nažalost tako,a o finansiranju da ne govorimo.
Upravo je zbog toga Bodo bio „katica za sve“ i kao igrač i kao trener,i kao „oružar“ kluba…Zbog svega navedenog Bodo je zaslužio sve naše simpatije jer je odgovorio vremenu i trenutku sve do svoga preranog odlaska.
„Ljubav daje krila,ali ih i potkresuje“
Svoju ljubav Bodo je poklonio i darovao N.K.“Slogi“,ali u neku ruku su mu rano „potkresana krila“,jer nije mogao zbog prevelike ljubavi prema klubu,obratiti pažnju na podmuklo oboljenje koje ga je „otrgnulo“ od obitelji,kluba i svih onih koji smo ga voljeli.
Bodo je sin Vlade i Nune,kao i njegov brat Zoran(1954-2016).
Bodo se vjenčao sa suprugom Esmom Ombašić 1982.godine,a upoznali su se u GP „Naprijed“.
Bodo je bio referent za narodnu obranu,a Esma blagajnik.
U braku su dobili dvoje djece:Šejla i Saša.
Da je živ Bodo bi se „igrao“ sa četvero unučadi(Benjamin i Mija i Edvin i Ines.Njegova djeca i unuci žive u Švedskoj.
Djeca njegovog brata Zorana ,Alisa i Adisa, žive u USA i Engleskoj.
Bodo je bio jedan od začetnika ideje izgradnje novog stadiona na Babovcu.Njegovom zaslugom GP „Naprijed“ je bio sponzor NK „Sloga“Ljubuškii.I drugi su dali doprinos egzistenciji NK „Sloga“,ali uvijek sa Bodom.Pomenimo Milu Šimunovića-Cikuriju,Miru Bandura,Gojka Medića,Antu Šošu-Bracu…
Na posljednjem ispraćaju svi igrači NK „Sloga“ su bili prisutni u klupskim dresovima,što je izazvalo ushićenje kod prisutnih građana.To je“bio prizor koji se lako ne zaboravlja“
Sa Bodom se bilo lako družiti.To sam uvidio za vrijeme naših druženja u Ljubuškom i za vrijeme studentskih dana u Sarajevu.Bio je simpatičan,kreativan,lucidan,erudita,inteligentan.To je pokazivao u igri nogometa.Onako kako nam danas izgleda nogomet na svjetskim terenima,tako je i Bodo zamišljao i težio da ostvari svoja sportska i nogometna načela.
Kao igrač je uvijek imao rješenja na terenu i izlaz iz gotovo svake situacije u kojoj bi se on našao kao igrač ili njegova ekipa kao klupski trener.Osnovno načelo je bilo:nogomet se igra-glavom,a da bi se to ostvarilo potrebna je tehnika i fizička sprema i pronicljivost da se iznađu rješenja u trenutku.Ali to je već v i z i j a koju je Bodo uvijek imao.
U slobodnom vremenu Bodo se volio družiti.Pokazivao je zavidnu informiranost i učestvovao u diskusijam o bilo čemu.Zapažanja su mu bila oštrumna,a sklonost šali,anegdoti,humoreski,vicevima zapanjujuća.
Kao ljubušak osjećam tugu kada se pomene njegovo ime.U isto vrijeme bila mi je čast podsjetiti se njegovog lika i onoga što je uradio za Ljubuški-grad.
Jer Ljubuški je metafora svih onih koji su ga podizali i gradili,svako na svoj način.
Bodin doprinos je prerastao u legendu.Svojim stilom,ljubavlju,stručnošću,znanjem i vizijom na zadovoljstvo navijača NK „Sloge“ i građana Ljubuškog.
Kemal Mahić
Kamen temeljac za novi Babovac
N.K. Faks (mali nogomet): Zoran Blažević, Jozo Boras, Velo Mitrović, Ante Šoše-Braco, Slobodan Rogić-Bodo, Milifer Ibrulj
