S magistralne ceste M-6 u Klobuku skrenuli smo prema Šipovaci.S druge strane Klobuka,brežuljka visokog 478 m koji se uzdiže iznad sela Klobuka i Vojnica,smjestila se župa Presvetog Srca Isusova… Vozeci se prema župnoj središnjici,primjetili smo kako je skoro pa citavo polje obradeno ili obradivano,a skoro pred svakom kucom je parkiran barem jedan Mercedes-ima tu i drugih automobila,ali njemacki „kralj“ prevladava.Ubrzo smo stigli na odrdište gdje nas je ljubazno primio župnik don Jozo Cirko.
…Nakon pitanja kako smo putovali i kuda smo došli,odmah smo se bacili na ono bitno zanimajuci se o životu u župi Šipovaca-Vojnici.“Gledajte,nemojte praviti pogrešku i napisati slucajno župa Šipovaca ili Vojnici,ovdje je bitno da se zna kako je ovo župa Šipovaca-Vojnici“,upozorava naš župnik odmah na pocetku-Objasnio nam je kako se nalazimo u Šipovaci,odnosno Banji,a da smo došli kroz Vojnice..Uzrok ovomu su povijesne razmirice koje su se dogadale prigodom formiranja ove župe nastale odvajanjem naselja od župa Klobuk i Veljaci.Naime,prigodom ustanovljavanja-18.jula 1939.,od Veljaka su „uzeta“ mjesta Banja,Velika i Mala Šipovaca,te Kašce od Klobuka.Nekoliko godina kasnije od Klobuka su pripojeni i Vojnici,Vodice,dole i Greda.Tada je bilo toliko izraženo rivalstvo izmedu sela da je,primjerice,iz prkosa stara župna kuca podignuta za samo 40-tak dana.Premda ovog rivalstva više nema,to ne znaci da se samo zato što je lakše izgovoriti,treba mijenjati naziv župe.
Don Jozo „ordinira“ medu 970 svojih župljana koji nastanjuju osam naselja.Žali nam se kako župa umire,a ljudi se odseljavaju.Prošle godine je imao samo jedno vjencanje,ali,kako veli,on ni to ne priznaje jer mladenci žive vani,a ovdje su došli samo obaviti sveti sakrament.
Ne žali se don Jozo previše na svoje župljane.iako kaže kako bi crkva mogla biti puna svake nedjelje,a ne samo za Božic i Uskrs,ipak za njih vecinom ima rijeci hvale.Govori kako su dobri trgovci,vrijedni i pošteni ljudi koji rado pomažu župniku.Zemlja je ocito bogata i darežljiva,voda je miluje,pa ni ljudi ne mogu biti škrti i loši,dodali bismo mi.
Pitali smo župnika što ljudi ovdje rade i cime se bave.“Bave se poljoprivredom.Poznat je njihov mladi krompir.Sadi se u drugom mjesecu i do Svetog Ante je izvaden.neki imaju i plastenike što im omogucava bavljenjem poljoprivredom tokom cijele godine.Sada se priprema zemlja i sjemenje za sljedecu sezonu,i na tom oni zaraduju“,prica nam don Jozo.kako smo prošli pored polja gdje se siju kulture od kojih ljudi žive,nije nam bilo jasno kako je to moguce od polja koje nama nije izgledalo toliko veliko.“Ne shvacate vi to izgleda.ne sije se ovdje kao kod kuce kada sadite pa rodi možda nekoliko stotina kilograma.Ovdje ga bude nekoliko tona“,strpljivo nam docarava župnik.
Iako je ovdje zemlja darežljiva,uvijek postoji borba s prirodom.Kaže nam don Jozo da ako „naleti“ mraz,sezona propada.prije rata je ova djelatnost bila još izražajnija i bolja.Uzgajivaci su imali svoje terene po Bosni i prodavali krompir.Taj sustav do rata nije nika izdao.Ovdje nije bilo ratnih dogadanja,ali rat je ostavio trajne posljedice na poljoprivredu.“Sad je problem to što u Hrvatsku ne možeš više izvoziti kao prije(zbog EU-a),a capljinska tržnica ne može „progutati“,veli župnik.poljoprivreda je ovdje borba.Ako uspiju izbjeci mraz,poljoprivrednici se moraju boriti kako i kamo prodati urod.
Medutim,i danas se isplati uzgajati krompir s obzirom da je skup“Dovode ljude da rade,svako ima nekoga svoga.Spava,jede i pije kao u svojoj kuci.To su stari pajdaši-oni se vec godinama poznaju i rade za njih“,opisuje don Jozo nacelo poslodavca i posloprimca ovdje.
Znali smo kako su Vojnici ndaleko poznati po broju Mercedesa,neki cak tvrde da ih ima više nego kuca.Don Jozo kaže:“Svake sezone su zaradivali novog Mercedesa,ali vidjet cete da su to vecinom stariji automobili od 80-og do 90-og godišta.Sada je ovo siromašan kraj.Dok je novac „kapao“,i to ne samo „kapao“,nego „s neba padao“,bahato se živjelo“,vali župnik Jozo.Danas stari Mercedesi stoje parkirani ispred kuca kao podsjetnik kako se nekoc „imalo“.
Zbog teškog stanja ljudi se odseljavaju.Ove godine ce imati samo 4 prvopricesnika,a prošle godine je bilo dvostruko više sprovoda nego krštenja.Župa stari.U njoj ima osam još uvijek aktivnih grobalja.Dobili smo odgovor za najcešca prezimena:Herceg,Bebek,Leko,Džajic,Brkic,Juric,rašic,Cutuk,Živkušic…Iz ovog kraja je i dr.Zdenko Herceg,uvaženi znanstvenik,koji trenutno radi za Medunarodnu agenciju za istraživanje raka.
Prije nego smo izišli iz granica župe,stali smo na brdu kako bismo fotografirali dolinu.Prvo smo stali i gledali.Ljepota koja leži pred nama okružena svijetlim kamenjarom oduzima dah.Vrijedne ruke ce ovdje uzgojiti povrce koje ce stizati svima nama na stolove.A mi necemo ni svjesni biti kako je to povrce stiglo iz jedne predivne ravnice i iz zemlje koja je prkosila suncu i kamenu,kako bi nas nahraniloTko bi rekao da hercegovacka „škrta“ zemlja može davati tako mnogo.
Svaki put kada odemo u Hercegovinu,sve su nam jasniji pisci koji su ju bezvremenskom ucinili u svojim djelima.Ima nešto u ovom kršu koji ju cini prelijepom.
Izvor:Katolicki tjednik