Velike,strastvene ljubavi uglavnom imaju nesretan i tragičan kraj,ali su i najinspirativnije i najsnažnije emocije koje dvoje ljudi mogu da podijele.Neke od njih uticale su na svjetsku historiju,zbog ljubavi su se osvajala carstva,mjenjale mape svijeta,abdiciralo se sa prijestolja.A zbog nekih su i nastali najljepši svjetski spomenici.Jedna od takvih je ljubav šaha Džahana i Mumtaz Mahal o kojoj i danas svjedoči veleljepni Tadž Mahal,mauzolej posvećen voljenoj i prerano umrloj ženi.
Šah Džahan,mogulski car,poznat i kao princ Haran,bio je peti car Indije iz svoje dinastije.jednog dana šetao je Delhijem i primjetio djevojku koja prodaje svilu.Bila je to ljubav na prvi pogled,ona se zvala Ardžumand Banu Begum,ali je to princ preinačio u Mumtaz Mahal,što je značilo „ukras palate“.
Imala je samo 15 godina i u trenutku kada je šah oženio bila je njegova četvrta žena.Koliko je bila lijepa zapisali su i pjesnici toga vremena,koji su zabilježili da „kada se Mumtaz Mahal pojavi,Mjesec se posramljeno sakrije“.
Izvori svjedoče da su se jako voljeli i da ga je Mumtaz pratila na svakom putu i u svim osvajačkim pohodima.Godine 1627.princ postaje car mogulske imperije i dobija ime Šah Džahan.Iako postoje priče da je na prijesto došao tako što je pobio braću,dokumenta svjedoče da je bio vrlo velikodušan i prema prijateljima i prema sirotinji,da je pomagao bolesne i nemoćne,kao i da je sagradio brojne spomenike i hramove.
Mumtaz je bila omiljena careva supruga,jedina koju je volio i rodila mu je 14-oro djece.Izvori bilježe da je bila „vladarka svijeta“,jer je Šah živio kako bi njoj ugodio.Obožavao ju je,obasipao zlatom i dragim kamenjem,najljepšim cvijećem.Sedamnaest godina bili su u braku,ali je posljednji porođaj bio koban.Samo dan pošto mu je rodila kćerku,carica je preminula od groznice.Šah to nije mogao da preboli i odlučio je da sagradi spomenik u njenu čast.Legenda kaže da je bio toliko tužan da je devet noći i dana plakao bez prestanka.Jedino su jecaji i krici koje je ispuštao svjedočili da je živ jer nije jeo ni pio.Kada je poslije tih devet dana iz svojih odaja izašao pred podanike,njegova do tada crna kosa postala je potpuno bijela.dane je provodio u tišini,potpuno usamljen i povučen.Kao da je čekao da umre kako bi se konačno pridružio ženi koju toliko voli.Imao je mnogo ljubavnica i zakonitih žena,ali je sa smrću Mumtaz izgubio radost,smijeh,svrhu života.Izvori kažu da je bio očajan jer je shvatio koliko je ustvari nemoćan.Imao je svijet pod nogama,mogao je pokoriti svakoga,ali nije mogao da spase život one koju voli i to ga je potpuno uništilo.Kad već nije uspio da je spasi,odlučio je da joj podigne veleljepni spomenik i tako joj podari besmrtnost i vječnu slavu.
Više od 20 g.20.000 radnika je bez prekida,i noć i dan,zidalo Tadž Mahal,jedan od najvećih i najljepših spomenika sagrađenih u XVII stoljeću.Mauzolej je napravljen od bijelog mermera,vrata su bila od čistog srebra,filigranski rađena,unutrašnjost je je krasilo preko 30 vrsta dragog kamenja.Korišteni su ahat,žad,kristalni lapis(kamen mudrosti),tirkiz,safiri,kerneol…Grobnica u kojoj je ležala voljena šahova žena bila je okružena čipkastom ogradom od čistog zlata.Iz svih azijskih zemalja stizalo je drago kamenje koje se ugrađivalo u zidove,a izgradnju je pomagalo i oko 1000 slonova,kako bi se dopremio materijal.
Kada je mauzolej završen,1648.g.,neki dijelovi i 5 g. Kasnije,prekriven je pokrovom od bisera.Ima pet elemenata-glavnu kapiju,vrt,džamiju,kuću za odmor i glavni mauzolej u koje je položeno tijelo Mumtaz Mahal.Prebogati šah želio je da najvećim dragocjenostima isprati voljenu ženu i za to je angažovao najbolje majstore.Iako je u 18.stoljeću opljačkan,Tadž Mahal i danas plijeni ljepotom i raskoši i jedinstven je simbol vječne ljubavi.
Šah je nadgledao gradnju,a kada je mauzolej završen,tijelo voljene žene premješteno je iz bašte Zainbad,u kojoj je prvobitno bila sahranjena.Uz velike počasti i djeljenje hrane,pića i novca svim okupljenim ljudima,tijelo carice položeno je u grob,okrenuto licem ka zapadu,ka Meki.
Šah je poslije smrti žene bukvalno prestao da živi.Toliko je bio tužan da je potpuno zapostavio sve svoje državničke dužnosti,pa mu je sin preuzeo prijesto,a njega stavio u kućni pritvor.Posljednjih osam godina života proveo je tako što je kroz prozor jasminove kule posmatrao grob voljene žene.Postoji legenda da je Šah Džahan namjeravao da za sebe izgradi istovjetan mauzolej,samo u crnoj boji,koji bi sa Tadž Mahalom bio spojen mostom.Arheolozi su utvrdili da ta priča nema historijsko uporište,ali su,međutim,ostale poetske priče o velikoj ljubavi,pa je indijski pjesnik Tagore zapisao da je „Tadž Mahal suza na obrazu vremena“.postoji legenda da svake godine tokom kišne sezone na mauzolej padne samo jedna jedina kap kiše.
U svakom slučaju,građevina je jedna od sedam svjetskih čuda i nalaze se na listi UNESCO svjetske baštine.Jer to nije samo veleljepni mauzolej,već „spomenik ljubavi jednog vladara iskovan u živom kamenu“zapisao je britanski pjesnik ser Edvin Arnold.
Izvor:Novosti-Plus
.
.
.
.
.
.
