Gledam neku veče na TV emisiju o Sergeju Barbarezu.Fudbaleru velikog Hamburgera,idolu tamošnjih navijača.Kepitenu reprezentacije Bosne i Hercegovine.Sjajnom igraču.Predivnom čovjeku.
Pa me,dok sam gledao emisiju,sjećanje odvelo dvije i kusur decenije unazad,kada je tadašnji dječak,sin divnih roditelja Zlate i pokojnog Ljube,prvi put zakoračio na zeleni tepih stadiona pod Bijelim Brijegom.
Kao i obično,s društvom sam sjedio u crvenom restoranu hotela „Neretva“.Samo što je počela „prozivka“,dođe Nedim Vila,duša od čovjeka,koji je,u to vrijeme,zajedno sa rahmetli Zejnilom-Zekom Selimotićem i pokojnim Miroslavom-Micanom Kordićem,bio na čelu Omladinske škole Veleža.Nedim,direktor Šipada,Veležovac od glave do pete,koji je,čim bi završio posao,odmah hitao na stadion,samo što je sjeo za naš sto,ustreptala srca reče da je vidio jednog dječaka,koji će dostići fudbalske visine.I svi mi za stolom,upitasmo ga kako se zove „mali“.Nedim prešuti,ali nam reče da sutra poslije podne obavezno dođemo na stadion,da vidimo to čudo od djeteta.
I,naravno,sutradan smo rahmetli Hamo Kahrimanović i Tofa Bajgorić,Mladen Božović i ja otišli na stadion.Na pomoćnom terenu,Zeko i Mican izveli su mlade Veležove nade.Nedim nam pokaza dječaka,koji će „sutra postati Veležova nada“.
Prateći trening,nije nam trebalo dugo vremena da se uvjerimo da je Nedim Vila bio u pravu.“Mali“ je valjao loptu,koja mu se lijepila uz tijelo.Kad je trening završen,Nedim nam reče da se „mali“ zove Sergej Barbarez,sin Zlate i Ljube.
Poslije toga,često sam,s Nedimom i rajom iz „Neretve“,išao na trening,pratio Sergeja,koji je vrtoglavo napredovao,a kako i ne bi,kad su ga „brusili“ takvi asovi,kao što su bili Zeko i Mican.Pred sami rat,Sergej je zakucao i na vrata prvog tima.Nedim se radovao kao malo dijete,kad će na mostarskom fudbalskom nebu zasjati nova zvijezda.A onda dođe taj prokleti rat,srušiše se Nedimove nade,ali i svih drugih fudbalskih sladokusaca.
Sergej nije dočekao ostvarenje najvećeg sna.Da obuče crveni dres i da bude na čelu jedne nove Veležove generacije.Koja bi trebala da nastavi putem,koga su davno započeli Muhamed-Hamić Mujić,Sulejman Rebac,Ivan Ćurković,Leo Hrvić,Žarko Barbarić,Kruno-Stari Radiljević,Dane Prajo,Kemal Šestić,Franjo Džidić,Muhamed-Rom i Ahmet-Braca Glavović,Boro Primorac,Duško Bajević,Enver Marić,Franjo-Kulje Vladić,Salem i Vahid-Vaha Halilhodžić,Džemal-Čorba i Mili-Toza Hadžiabdić,Blaž-Baka Slišković,Vladimir-Dada Matijević,Momčilo-Rici Vukoje,Semir Tuce,Predrag i Goran Jurić,Meho Kodro,Vladimir-Vanja Gudelj,Vladimir-Taramba Skočajić,Vlado Pecelj,Marko-Kana Čolić,Nikola-Rura Benco,Nusret Dajdži Čerkić,Šefko Alajbegović,Veselin-Jazo Đurasović,Adnan Međedović,Dragan Okuka,Dražen Prskalo,Ivica Barbarić…
Otišao je Sergej u Njemačku,misleći da ostane dvije sedmice,a ostao je evo punih 14 godina.Na prvi trening došao je u tenama,jer kopački nije imao.Prošlo je malo vremena,dok u Bundes ligi nije sve češće počelo da se izgovara i skandira ime Sergeja Barbareza.
Počeo je u Hanoveru,nastavio u Borusiji iz Dortmunda,a onda stigao u Hamburger,gdje je nekad igrao i čuveni Kevin Kigen.Postao je ljubimac navijača.Malo mu je trebalo pa da postane i prvi strijelac Bundes lige.
Kada je dobio poziv iz BiH da zaigra u reprezentaciji,Sergej se nijednog trenutka nije kolebao.Kao neki drugi.Jer,BiH je njegova domovina,tu je rođen,tu je odrastao.Tu su mu i korijeni.Rezervne domovine nema,niti je želio imati.Postao je istinski predvodnik reprezentacije,kojoj je,za dlaku, izmakao odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.Na svakoj utakmici izgarao je do posljednje atoma snage,nije izigravao tazmaženu zvijezdu.Nije čuvao ni sebe,a ni protivnika.I uvijek je,u svakoj prilici,isticao da mu je čast nositi dres sa grbom BiH na grudima.Navijači su to osjetili,zavoljeli su ga kao najrođenijeg.
Mostarci posebno imaju razloga da se ponose.Jer,Sergej je stalno isticao da je Mostarac,da je rođen u najljepšem gradu na dunjaluku,da ga boli sve što je snašlo njegov rodni grad.I da mu je strašno žao što nije zaigrao u prvom timu Veleža,iz koga nikad nije želio otići.Što nije s Veležom uzletio u fudbalske visine…
Ne znam kako se,dok je gledao emisiju o Sergeju Barbarezu,osjećao veliki čovjek,fanatični Veležovac-Nedim Vila.Pretpostavljam da mu je srce lupalo jače nego obično,možda mu je i suza zasjala u oku.Jer,u fantastičnim uspjesim našeg Sergeja,učestvovao je,na početku njegovog drugovanja s loptom,i Nedim Vila.Koji,kao i Barba,više,nažalost,ne živi u Mostaru…A tako nam,kao i mnogi drugi,nedostaju…
Izvor:Fazlija Hebibović:“Mostarski akvareli“-Nova Sloboda,14.11.2005.
## Napomena:
Sergej Barbarez je unuk pok.Ruže Tadinac,porijeklom iz Sinja, iz Ljubuškog.Ruža je „zaradila“ penziju radom u Domu zdravlja Ljubuški.Do izgradnje sopstvene kuće, Ruža je stanovala u „Begovoj kući“,pored starog stadiona Babovac.
Sergej Barbarez je sin Zlate(Omera) Košarić i Ljube Barbareza,bivšeg fudbalera Lokomotive(Mostar).Zlata je završila Osmogodišnju školu u Ljubuškom i dva razreda Učiteljske škole u Ljubuškom,a treći i četvrti u Mostaru.Kao vrsna rukometašica „Izviđača“ prešla je u Lokomotivu(M),koja je igrala U Prvoj rukometnoj ligi YU, za žene(rukomet),zajedno sa Jasnom Merdan,Škobić i druge.
Zlatina (polu)sestra,Dunja Jusufović,je također igrala rukomet za Lokomotivu(M),napustivši po pozivu R.K. Izviđač,kao i Zlata, i udala se za rukometaša Mustafu Nikšića-Ćopku i žive u Hannoveru.
Kada se ujedine ljepota,rukomet i ljubav onda dobijemo heroine naše mladosti: ZLATU i DUNJU!Hvala im za ljubuške dane!
Priredio i napomenuo:Kemal Mahić
Zlata Košarić – Barbarez, Kemo i Dunja Jusufović-Nikšić
Zlata Barbarez i Kemo na Sutini!