Postoje mnoge priče koje Christian Jennings želi ispričati u knjizi “Milion bosanskih kostiju”, navodi se u recenziji ove knjige koju je Julia Himmrich objavila danas na portalu London School of Economics and Political Science.
Tokom svog višegodišnjeg rada u BiH kao istraživačkog novinara, Jennings je stekao veliko razumijevanje situacije u zemlji tokom postratnog perioda.
Jennings je također bivši član osoblja Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), koja je uspostavljena s ciljem identifikacije žrtava proteklog rata u BiH od 1992. do 1995. godine uz pomoć DNK tehnologije.
U dvanaest poglavlja knjige “Milion bosanskih kostiju” objašnjava se potraga za dokazima masovnih ubistava, kako je napravljen sistem za identifikaciju osoba, na koji se način svijet nosi s ratnim zločincima i kako se sistem koristi u drugim dijelovima svijeta.
Jenningsovo izuzetno novinarsko pisanje prisutno je u cijeloj knjizi i daje čitateljima mnoge trajne uvide u neke važne historijske događaje. Na primjer, Jennings piše o traumatičnim scenama srebreničkog genocida i u detalje opisuje početke suđenja Ratku Mladiću.
Međutim, nekada nije sasvim jasno šta je to što Jennings želi da mi razumijemo o BiH i o teškom i bolnom procesu pronalaska istine nakon rata koji je definisan ratnim zločinima.
Umjesto akademskog izvještaja o tome kako DNK analiza mijenja svijet rata i pravde, ovaj izvještaj je samo djelimični pregled nekih ključnih rasprava i historijata.
U osnovi, knjiga nam govori o ICMP-u, koji je osnovan 1996. godine na incijativu američkog predsjednika Billa Clintona.
Prvobitna misija ove nevladine organizacije je bila odgovor na potrebe da se identificiraju na hiljade žrtava masakra muškaraca muslimana koji su počinili snage Vojske Republike Srpske, samoproglašene srpske republike u Bosni i Hercegovini, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića tokom rata.
Knjiga se fokusira na genocid u Srebrenici 1995. godine tokom kojeg je više od 8.000 muslimana muškaraca pogubljeno. Njihova tijela su zakopana u masovnim grobnicama i zatim otkopavana s ciljem premještanja na druge lokacije kako bi se prikrili dokazi.
Tim ICMP-a razvio je simplificiran sistem za DNK analizu koja omogućava organizaciju procesiranja velike količine uzoraka od članova porodica koji sumnjaju da njihovi nestali članovi porodice leže među onima koji su ubijeni u Srebrenici.
Ovi DNK uzorci se zatim usporede s ostacima žrtava kako bi ih mogli identificirati. Metoda ICMP-a predstavlja veliki korak naprijed u identifikaciji žrtava. ICMP je dosad radio na slučajevima širokog raspona, od identifikacije žrtava cunamija na Filipinima do žrtava rata u Gvatemali, Čileu i Libiji.
Jenningsova naracija je mješavina izvještaja o masakru, općenitog opisa balkanskih ratova u cjelini, pokušaja da se pruži uvid u živote porodica žrtava i opisa potrage za ratnim zločincima.
Krajnji rezultat je pojednostavljeni izvještaj kompleksnih događaja koji neće pružiti puno informacija onima koji su načitani po pitanju balkanskih ratova, ali ima potencijal da osigura informacije o prvim uvidima u različite aspekte o sukobu za nove čitatelje.
Čini se da su Jenningsovi heroji “međunarodna zajednica”. Rad međunarodnih humanitarnih organizacija se hvali kroz cijelu knjigu, kao i rad diplomata, s referencom na Paddya Ashdowna, visokog predstavnika u postratnoj BiH. Jennings ga je opisao “baš onim što je Bosni trebalo u tom momentu”.
Međutim, s vremena na vrijeme kontroverzni stavovi međunarodne zajednice, kao što je polarizirajuće pitanje uloge holandskih UN-ovih mirovnih trupa u Srebrenici, Jennings samo usputno spomene.
Umjesto toga, on se odluči fokusirati na naučnike i profesionalce iz Australije, Kanade i Sjedinjenih Država koji su razvili metodu ICMP-a.
Nažalost, knjiga se ne fokusira na učinke rada ICMP-a na bh. stanovništvo i postratni proces pomirenja. Ustvari, u knjizi je teško identificirati opise Bosanaca koji nisu u ulozi žrtve: od ranjenih muškaraca do ožalošćenih žena.
Kroz čitavu knjigu se vraćamo na priču Kade Hotić koja sumnja da je nekoliko njenih rođaka ubijeno u Srebrenici. Ona željno iščekuje potvrdu ICMP-a, koja je u konačnici stigla. Međutim, Jennings samo opisuje njenu žalost za izgubljenom porodicom, a njene želje, nadanja i očaj su samo pozadinska priča za priču o uspjehu ICMP-a.
Jennings također opisuje hapšenje Ratka Mladića, zapovjednika snaga bosanskih Srba kojem se trenutno sudi na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) za genocid u Srebrenici. Izvještaj o njegovom suđenju u Den Haagu ostavlja malo prostora za ramišljanje o spornom učinku suđenja međunarodnog suda na lokalne zajednice.
Jennings ne vodi raspravu o pitanjima važnosti ili mogućnosti pronalska istine nakon sukoba, što je glavni cilj ICMP-a, i šta se treba uraditi kako bi se istina pronašla.
Sve u svemu, Jenningsov izvještaj, iako je bez sumnje zasnovan na višegodišnjem iskustvu i dubinskom poznavanju BiH i njenih sukoba, ne dovršava priče koje su započete. Kritičar koji je napisao ovu reviziju knjige ostao je željan sveobuhvatnije analize značenja ICMP-a za BiH koja je puno više od same identifikacije žrtava.
Stoga je ova knjiga puno pogodnija za prosječnog čitatelja koji želi saznati više o samom uvodu upotrebe ove tehnolgije u borbi za pravdu. Akademski čitatelji bi mogli više biti zainteresirani za “Istraživanje Srebrenice: Institucije, činjenice, odgovornost”.
(FENA)